Kanadsko-hrvatski kongres K.H.K.

Podijeli

Albumi fotografija

http://www.crowc.org/images/groupphotos/6/14/thumb_ac9942e269be6298974e8308.jpg
Prikazano 1 od 1 albuma
Vidi sve albume

Video

Još nema dodanih videa
Prikaz 0 od 0 videa
Pogledaj sav video

Događaji

Prikaz 2 od 2 događaja
Vidi sve događaje
Kanadsko-hrvatski kongres K.H.K.
Informacije o grupi
Kategorija:
Ime:
Kanadsko-hrvatski kongres K.H.K.
Napravljena:
Četvrtak, 19 Svibanj 2011
Stvaratelj:
Curman

Opis

Obavijesti

Proširi
Nema dodanih biltena
Vidi sve biltene

Rasprave

Proširi
Još nema rasprava.
Vidi sve rasprave

Zid

Proširi
Dragica
Dragica,
Hrvatski svjetski kongres HSK
Josip Ante Sovulj, predsjednik
Franjo Pavic, glavni tajnik
Fra Simun Sito Coric, glasnogovornik
prije 95 dana
 
Curman
Curman,
Canadian Croatian Congress
Kanadsko hrvatski kongress
NGO Member of the United Nations

Predsjednik: Ivan Curman

Dopredsjednici:
Pave Cikes
Martin Paulic
Krunoslav Piperkovic

Tajnik: Prof.dr. Vinko Grubisic

Adresa:
3550 Commercial Street, Vancouver, British Columbia, V5A 4E9, Canada
Telefon: 604 871 7190
Fax: 604 879 2256
Email: icurman@shaw.ca
Website: www.crocc.org/
prije 328 dana
 
Curman
Curman,
KANADA: Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincije British Columbia

Canadian Croatian Congress
Kanadsko hrvatski kongress
NGO Member of the United Nations
March 18, 2005

Honourable Patrick Wong
Minister of State for Immigration and Multiculturalism Services
PO Box 9042
Stn Prov Govt
Victoria, British Columbia
Canada, V8W 9E2

Dear Mr. Wong,

On February 12th, 2005 a Roundtable discussion was held between the Canadian Croatian Congress (CCC) and the Honourable Raymond Chan, Federal Minister of State (Multiculturalism) regarding the preservation of the Croatian heritage in Canada. On the topic of language promotion, Mr. Chan referred the Canadian Croatian Congress (CCC) both the British Columbia Ministry of Education and the British Columbia Ministry of Multiculturalism.

The Canadian Croatian Congress (CCC) interested in working with the British Columbia Government to establish a Croatian language Curriculum to be offered to students in Grades 9 to 12. The inclusion of the Croatian language as a secondary school credit would allow students of Croatian heritage an opportunity to maintain their cultural, historical and linguistic ties with their community and to allow other students a chance to develop their linguistic skills.

The aim of this Curriculum is to provide students with the opportunity to expand their basic knowledge of the Croatian language and culture which is over 1300 years old and could be a associated with the heritage language school program offered by the Croatian Parish in Vancouver. We are planning to base our Curriculum on a program successfully used for over 30 years in the Province of Ontario.

This initiative is supported by the Department of Germanic and Slavic Languages and Literatures at the University of Waterloo, Croatian Embassy in Ottawa, the Croatian Heritage Foundation in Zagreb, the Ministry of Foreign Affairs (Education) for the Republic of Croatia, the Croatian Language School in Vancouver and Immaculate Heart of Mary Croatian Parish in Vancouver.

Please advise on how to begin the process to implement a Secondary School Croatian language program. You may contact Ivan Curman at iab@shaw.ca or (604) 879-8915 for further discuss this matter.

Sincerely,

Ivan Curman, president
Canadian Croatian Congress

Vinko Grubisic, PhD
Associate Professor and Chair for
Croatian Language and Culture,
University of Waterloo
Secretary, Canadian Croatian Congress

-----------------

MVPEI
Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija
http://www.mvpei.hr/
broj 24/2010
http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=1382&godina=2010&Mjesec=2
Zagreb, 2. veljače 2010.

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Ministarstvo obrazovanja kanadske provincije British Columbije prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5. do 12. razreda.

Učenici u British Columbiji će biti u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta, odabrati hrvatski jezik, koji će jednakopravno s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je u provinciji Ontario uveden hrvatski jezik u redovni školski program, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo proceduru u British Columbiji. Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, a uz potporu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ottawi, nadležno ministarstvo provincije prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.

Hrvatski nastavnici su pozvani do sljedećeg semestra pripremiti provincijski curriculum, za koji postoji veliki interes brojne hrvatske zajednice od 18 815 članova, ali i ostalih stanovnika British Columbije. Dobivanje statusa redovnog predmeta u još jednoj kanadskoj provinciji je novo priznanje hrvatskom jeziku i identitetu, hrvatskoj zajednici u Kanadi i novom partnerskom hrvatsko-kanadskom političkom okviru.

Mario Dragun
Glasnogovornik

-----------------

Kanada: Hrvatski jezik uključen u školski program provincije British Columbia

OTTAWA / WASHINGTON - Hrvatski jezik uključen je u redovni školski program u kanadskoj provinciji British Columbia, priopćilo je u ponedjeljak Veleposlanstvo RH u Kanadi. Ministarstvo prosvjete kanadske provincije British Columbia prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5 do 12 razreda. Učenici u British Columbiji bit će u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta odabrati hrvatski jezik, koji će jednako s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik u svom redovnom školskom programu, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo istu proceduru u British Columbiji. Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu Veleposlanstva RH u Ottawi, provincijsko nadležno ministarstvo je prihvatilo hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama. [Hina]

Vjesnik
Utorak, 2. veljače 2010.
http://www.vjesnik.hr/html/2010/02/02/vijesti.asp

-----------------

OD 5. DO 12. RAZREDA
U kanadske škole uveli hrvatski jezik

Školarci u kanadskoj provinciji British Columbiji od 5. do 12. razreda za jedan od izbornih predmeta od nove školske godine mogu izabrati i hrvatski jezik.

OTTAWA - Hrvatski jezik uključen je u redovni školski program u kanadskoj provinciji British Columbia, priopćilo je u ponedjeljak Veleposlanstvo RH u Kanadi.

Ministarstvo prosvjete kanadske provincije British Columbia prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5. do 12. razreda. Učenici u British Columbiji bit će u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta odabrati hrvatski jezik, koji će jednako s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik u svom redovnom školskom programu, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo istu proceduru u British Columbiji.

Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu Veleposlanstva RH u Ottawi, provincijsko nadležno ministarstvo je prihvatilo hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.

Hrvatski nastavnici su pozvani da do sljedećeg semestra pripreme nastavne programe, za koje postoji veliki interes brojne hrvatske zajednice od gotovo 19 tisuća članova, ali i ostalih stanovnika British Columbije.

Dobivanje statusa u redovnom školskom programu u još jednoj kanadskoj provinciji, novo je priznanje hrvatskom jeziku i identitetu, hrvatskoj zajednici u Kanadi i novom hrvatsko-kanadskom partnerstvu. Piše: Hina

http://www.rtl.hr/u-kanadske-skole-uveli-hrvatski-jezik-clanak-15678

-----------------

Kanada: Hrvatski jezik uključen u školski program provincije British Columbia

Hrvatski jezik uključen je u redovni školski program u kanadskoj provinciji British Columbia, priopćilo je u ponedjeljak Veleposlanstvo RH u Kanadi. Ministarstvo prosvjete kanadske provincije British Columbia prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5 do 12 razreda. Učenici u British Columbiji bit će u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta odabrati hrvatski jezik, koji će jednako s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik u svom redovnom školskom programu, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo istu proceduru u British Columbiji.

Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu Veleposlanstva RH u Ottawi, provincijsko nadležno ministarstvo je prihvatilo hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.

Hrvatski nastavnici su pozvani da do sljedećeg semestra pripreme nastavne programe, za koje postoji veliki interes brojne hrvatske zajednice od gotovo 19 tisuća članova, ali i ostalih stanovnika British Columbije.

Dobivanje statusa u redovnom školskom programu u još jednoj kanadskoj provinciji, novo je priznanje hrvatskom jeziku i identitetu, hrvatskoj zajednici u Kanadi i novom hrvatsko-kanadskom partnerstvu. (Hina)

http://www.barkun.hr/2010/02/01/kanada-hrvatski-jezik-ukljucen-u-skolski-program-provincije-british-columbia/

-----------------

From: Juris Protecta
To: Croatian World Congress
Sent: Tuesday, February 02, 2010 2:10 PM
Subject: Re: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincijeBritish Columbia

Postovani,

n vrijedi Vam entuzijazam diljem svijet kada ce Vam mangupi n vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku. Ona je vec na koljenama zbog masovne pljacke intresnih lobija potpomugunte vlasti.

Pozdrav

JURIS PROTECTA
Zlatko Zeljko

-----------------

--- Original Message ---
From: Paul Jelovic
Sent: Thursday, February 04, 2010 8:55 AM
Subject: RE: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincije British Columbia

Stovani g. Zeljko,

Uistinu ne znam otkud Vam hrabrost za iznositi smione premise o bezvrijednosti entuzijazma pojedinaca i skupina koje pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu u Britanskoj Kolumbiji. Jer, ukoliko se i dogodi da, kao sto rekoste, mangupi uniste Hrvatsku, unistit ce drzavu, ali nece uspjet unistiti narod. On je neunistiv. A za dokazivanje njegovog identiteta, jezik ce mu bit garancija i legitimacija.

Nadalje, Kada bi Vasa Jugis Protecta (da, dobro sam napisao) bila ono kakvom je pisete, apriorna zadaca bi joj trebala biti - energicno suprostavljanje diskriminatorskim strelicama koje se odapinju prema Hrvatskoj, bez obzira tko god ih i otkud ih odapinjao. Umjesto da ste izrazili zabrinutost sto nam neki EU parlamentarci pokusavaju ograniciti pravo na sluzenje jezikom kojega nam je Gospod podario, porucujete Hrvatima Britanske Kolumbije da im je "uzaludan trud". Divota! Nije li supstanca Vase poruke cinizam?

Slazem se s Vama da je Hrvatska na koljenima zbog masovne pljacke interesnih lobija, medjutim nije samo zbog njih nego pak i zbog mnostva onih koji su od malena priviknuli bezbriznom i ugodnom zivljenju, priviknuli prosjacenju, tracarenju, mudrovanju i kukanju. Jedino nisu priviknuli korisnom, postenom, pozrtvovanom i discipliniranom radu.

I da ne ne duljim, pred zavrsetkom cu Vam, a tek ravnanja radi predociti dio teksta jednog vaseg uvazenog clana, a koji se odnosi na prijedlog nekih "zelenih" (prije bih rekao trulih) EU parlamentarki.

"Na stranu to sto to kosta ne male novce, ali to je potpuno besmisleno, jer je razlika izmedju hrvatskog i srpskog jezika je kao otprilike ona izmedju njemackog i austrijskog njemackog ili francuskog i belgijskog francukog ili portugalskog i brazilskog portugalskog.

Sjetimo se one paranoje kad se svim silama pokusavalo dokazivati kako hrvatski i srpski nisu jedan jezik, pa se izdavali i kojekakvi razlikovni rjecnici, koja se na srecu stisala, ne radi dokazivanja da se radi o inacicama istog jezika, nego radi besmisla razdvajanja ionako razdvojenih naroda i ljudi s jedne strane, uz zagovor suzivota s druge strane."

Eto vidite g. Zeljko uz mnostvo inih bisera koje je Jugis Protecta lansirala i navedeni je (s)kuhan u njenoj kuhinji. I upravo stoga, nemojte se osvrtati na Hrvate Britanske Kolumbije cija su nastojanja usredostrucena na to da im pokoljenja, kako sada tako i u buducnosti, govore hrvatskim jezikom. Mi koji smo nastanjeni u uredjenim i naprednim drzavama necemo moci odredjivati smjernice koje bi se mogle u Hrvatskoj odvijati, a ni vi ih, gospodo iz Jugis Protecta, nemojte odredjivati nama.

Sa stovanjem
Pavle Jelovic, Saskatoon, SK.

-----------------

--- Original Message ---
From: Darko Ercegovic
Sent: Thursday, February 04, 2010 10:51 AM
Subject: RE: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincije British Columbia

Postovani g. Jelovicu,

Uvelike se slazem s Vasim vidjenjem situacije. Tuzna je cinjenica da mi, Hrvati koji svoj cio zivot zivimo u Hrvatskoj, uglavnom nismo naucili ispravno politicki razmisljati i u nasoj politickoj nepismenosti nam se lako dadu prodati lude i zloceste ideje i poluistine kao nesto sto bi bez razmisljanja trebali prihvatiti. Ni ja u prvi mah nisam uocio ovo o cemu pisete ali vec i cinjenica da g. Zeljko pise ovako n vrijedi Vam entuzijazam diljem svijet kada ce Vam mangupi n vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku je indikativno. Cak i da je napisao ne vrijedi NAM entuzijazam diljem svijeta kada ce NAM mangupi na vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku ne bi bilo dobro jer odaje kapitulantski duh. Ovako se samo pitam tko je on ako ce nama unistiti Hrvatsku a ne i njemu.

Srdacan pozdrav!
Darko Ercegovic, Sibenik

-----------------

--- Original Message ---
From: Juris Protecta
Sent: Thursday, February 04, 2010 12:08 PM
Subject: Re: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincijeBritish Columbia

Postovani gosp. Jelovic,

Vasa se adresa nasla na popisu, vjerojatno zbog kumunikacije neke grupe s nama. Zalosno je da zivite u drzavi u kojoj vladaju zakoni (the rule of law), a istovremeno ne zelite da to bude slucaj u Vasoj bivsoj domovini. Vama je zgodno "kitite" se Hrvatskom u inozemstvu, a malo Vas briga kako njezini gradjani zive. Gradjani Hrvatske traze samo ono sto vec postoji u civiliziranim zemljama zapadne Europe, a i Kanada nije daleko od toga. Kada biste bili stvarni rodoljub, zeljeli biste da vecina hrvatskih gradjana dostojno zivi, a ne nekoliko stotina politicki podobnih obitlji.

Sto se tice jezika mi o tome nismo nista rekli. Steta sto svjetski jezik za medjusobnu komunikciju svih naroda nije postao ESPERANTO, a svaki narod ima pravo sluziti se svojim jezikom. Bilo bi zanimljivo znati kako Vasa djeca u Kanadi govore hrvatski.

U mladim godinama bio sam izrazito nacionalno orijentiran, ali kada danas vidim kakva je pljacka ucinjena u ime hrvatstva, onda me sram reci da sam Hrvat. Hrvatstvo je u Hrvatskoj postalo profesija. Stravicno, zar ne? Bruno Busic je svojevremeno napisao da ce Hrvati dobiti svoju drzavu i onda ce tek vidjeti sto znaci pljacka od pripadnika vlastitog naroda. To se upravo dogodilo s planom Franje Tudjmana da ustolici 200 vladajucih obitelji u Hrvatskoj. Jedna od tih obitelji je i obitelj Hanzekovic (otac je bio prvi Tudjmanov ministar financija, a sinu je osigurao da njegov odvjetnicki ured odredjuje visinu tarifa za gradjane i zastupa veliki dio drzavnih firmi i poduzeca). Tako je danas mladji Hanzekovic jedan od najbogatijih Hrvata.

S postovanjem,

JURIS PROTECTA
Z. Zeljko

-----------------

--- Original Message ---
From: Michael Pack
Sent: Friday, February 05, 2010 12:27 AM
Subject: Re: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincijeBritish Columbia

Stovani gdin Protecta,

Mozda i jeste dobar Hrvat, ali jeste li patriot? Kako mozete biti takav pesimist, a i blato bacati (samo) na naseg najveceg drzavnika dr Franju Tudjmana? Zasto ne spominjete one poslije njega, koji su prodali sva nasa drzavna dobra, ukljucujuci i hrvatske banke? Ili Racana, koji nas je skoro utopio u Istarskoj Vali? Ili Mesica, koji ode na strani sud i svjedoci protiv nasih osloboditelja - generala? Sto Vi znate o pljacki. Tocno, dogodila se u onom ratnom kaosu i nek svi koji su sudjelovali, budu sudjeni.

Pitanje: zar vise volite srpske ili ruske tajkune od Todorica i drugih hrvatskih?

Molim Vas, budite pozitivni, ne blatite svoj hrvatski narod

Michael Pack

-----------------

--- Original Message ---
From: Juris Protecta
Sent: Friday, February 05, 2010 8:24 AM
Subject: Re: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski programprovincije British Columbia

Ako se radi o pljački onda mi je gora hrvatska pljačka od tudjinske pljacke.

Pozdrav,
Z. Zeljko

-----------------

--- Original Message ---
From: Paul Jelovic
Sent: Friday, February 05, 2010 6:48 PM
Subject: RE: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincijeBritish Columbia

Cijenjeni g. Zeljko,

Buduci sto ste, ste u odgovoru pribjegli, upotrebi niskih udaraca, stoga cemo okoncat polemiku. Ponovno cu Vam naglasiti da sam i sam za eliminiranje korumpiranih pojedinaca iz svih segmenata u Lijepoj nasoj, bez obzira na njihovu stranacku pripadnost. Tu ne bismo smjeli gledati da li se radi o korumpiranom Handzekovicu ili pak Nobilu. Dakle, vasem clanu.

Ali racunam da nije uputno rusiti hrvatske korupcionase uz pomoc neojugoslavenskih. A takvih je u Juris Protecta ohoho. Zar mislite da Cacic bolji od Keruma?! Nadalje, kako biste se uvjerili kojim jezikom/cima govore izvolite njihov telefonski broj pa ih upitajte: (306) 978-2032

Uz pozdrav
Pavao Jelovic

Saskatoon Kanada/Zupanja Hrvatska

-bivsi politicki zatvorenik
-bivsi pripadnik 104 posavske brigade
-autor osamnaest samostalnih i suautor osam skupnih zbirki pjesama

-----------------

--- Original Message ---
From: Michael Pack
Sent: Sunday, February 07, 2010 1:42 AM
Subject: Re: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski programprovincije British Columbia

Slazem se, ali prvo treba optuziti, pa dokazati i izreci pravorijek a na zalost u mnogim slucajevima to su samo blebetanja bez dokaza. Ponavljam, na svim stranama i sferama hrvatskog drustva ima i dandanas previse kradja i mafije, to je nasa boljka. Ali isto je nasa boljka traziti dlaku u jajetu i tamo gdje se ne ce moci naci. Vecina je hrvatskog naroda sretna imati svoju neovisnu drzavu Hrvatsku i nemojmo prekopavati po mrtvim grobovima, dosta nam to cini EU, Haag i komunisti, koji bi se trebali skriti u misju rupu od srama, jer su nam bas oni ucinili vise zla i od tkzv antifasista. I dandanas zale za svojom bivsom kravom muzarom, Jugovinom. I drze fotelje od tvornica do vlasti.

Bez ljutnje
Michael Pack

-----------------

--- Original Message ---
From: Paul Jelovic
Sent: Monday, February 08, 2010 1:01 PM

G. Zlatko,
Umjesto komentara na izlozeno izvolite ovo:

Svakodnevno mi gledamo cudnovate igrokaze,
Kojekakvi egzorcisti, licemjeri i nakaze
Sve sto brizno njegovasmo kopitima sada gaze,
Pale vatru medju nama i zlocince pronalaze.

Branitelje i casnike za zlocine optuzuju,
Lijepu nasu podlo kradu, rasprodaju, zaduzuju,
Puk klevecu gdje god zinu, necastivog posluzuju
Za suradnju s dusmanima, okov oni zasluzuju.

Ponovno su razigrani u sumnjivom nekom kolu,
Raduju se nasim zlima, porazima i raskolu,
Opet nam je, ljudi moji, ropski zivot na pomolu.
Jer udbaski stipendisti kod nas sjede na prijestolu.

Pisao bih jos kojesta, al' sam zbilja jako zedan,
Pa cu poci okrijepit se, u vino sam sad zagledan
No, prije cu upitati: Je l' komunist, bar ijedan
Zbog zlosilja i zlocina ruci pravde dosad predan?

Pavao Jelovic
Saskatoon Kanada
prije 328 dana
 
Curman
Curman,
Potpisani memorandumi o suglasnosti s Vladom Provincije Alberta te sa Wirth Institutom Sveučilšta Alberta u Edmontonu

MVPEI
534/2010
Zagreb, 10. studenog 2010.

Veleposlanica Republike Hrvatske u Kanadi mr. sc. Vesela Mrđen Korać potpisala je u utorak, 9. studenoga 2010. godine, u Edmontonu, Memorandum o suglasnosti o suradnji u području obrazovanja i znanosti između Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i Ministarstva naprednog obrazovanja i tehnologije kanadske provincije Alberta sa zamjenicom ministra naprednog obrazovanja i tehnologije Annnette Trimbee.

Potpisivanjem ovog Memoranduma otvorila se mogućnost suradnje zainteresiranih sveučilišta i istraživačkih instituta te konkretiziranje suradnje sa Sveučilištem Alberta u Edmontonu. U tom kontekstu, jučer je potpisan i Memorandum o suglasnosti između Ministarstva znanosti obrazovanja i športa i Wirth Instituta Sveučilišta Alberta.

Time je Republika Hrvatska postala punopravna članica nacionalnog instituta za austrijske i srednjoeuropske studije te se pridružila dosadašnjim članicama Austriji, Sloveniji, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Poljskoj u predstavljanju srednjoeuropske povijesti i kulture kanadskoj istraživačkoj i akademskoj zajednici. Prvi hrvatski predstavnik uključit će se u rad Wirth Instituta već od ove akademske godine.

Članstvo Republike Hrvatske u Wirth Institutu u značajnom dijelu pomaže i hrvatska zajednica Edmontona i Kanade čijem su čelništvu uručene zahvalnice Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.

Mario Dragun
Glasnogovornik

http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=1382&mjesec=11&Godina=2010

---------------

Potpisani memorandumi o suglasnosti s Vladom provincije Alberta te sa Wirth Institutom Sveučilšta Alberta u Edmontonu

EDMONTON, 9. studenog 2010.

Veleposlanica RH u Kanadi mr. sc. Vesela Mrđen Korać je sa zamjenicom ministra naprednog obrazovanja i tehnologije Annnette Trimbee potpisala Mermorandum o suglasnosti između Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i Ministarstva naprednog obrazovanja i tehnologije provincije Alberta o suradnji u području obrazovanja i znanosti, kojim se otvorila mogućnost suradnje zainteresiranih sveučilišta i istraživačkih instituta. Taj je memorandum omogućio i konkretiziranje suradnje sa Sveučilištem Alberta u Edmontonu te je istoga dana potpisan i Memorandum o suglasnosti između MZOŠ-a i Wirth Instituta Sveučilišta Alberta čime je Republika Hrvatska postala punopravna članica nacionalnog instituta za austrijske i srednjoeuropske studije. Time se pridružila dosadašnjim članicama Austriji, Sloveniji, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Poljskoj u predstavljanju srednjoeuropske povijesti i kulture kanadskoj istraživačkoj i akademskoj zajednici. Prvi hrvatski predstavnik uključit će se u rad Wirth Instituta već od ove akademske godine.

Članstvo Republike Hrvatske u Wirth Institutu u značajnom dijelu pomaže i hrvatska zajednica Edmontona i Kanade čijem su čelništvu uručene i zahvalnice ministra znanosti, obrazovanja i športa dr. sc. Radovana Fuchsa.

http://ca.mvp.hr/?mv=2080&mh=360

----------------

Leader in forming international partnerships paves way for other institutions in Croatia

University of Alberta
By Michael Davies-Venn
November 10, 2010

Vesela Mrđen Korać, Croatia's ambassador to Canada, and Carl Amrhein, U of A provost and vice president (academic), sign agreement establishing the Croatian Research Doctoral Fellowship. (Front image from L-R) Jelena Bulić, first Croatian Doctoral Fellowship recipient, Franz Szabo, founding director of the Wirth Institute for Austrian and Central European Studies, and Korać.

(Edmonton) The University of Alberta and the Alberta government have signed agreements with the Government of Croatia that will create opportunities for Alberta’s education institutions in that country. It establishes the Croatian Research Doctoral Fellowship at the U of A’s Wirth Institute for Austrian and Central European Studies and enhances the university’s involvement with Edmonton’s Croatian community.

Annette Trimbee, deputy minister, Alberta Ministry of Advanced Education and Technology, and Croatia’s ambassador to Canada signed a memorandum of understanding Nov. 9, which the founding director of the Wirth Institute, Franz Szabo, says paves the way for higher education institutions in the province to benefit from.

“A lot of European governments, especially countries that were part of the Eastern Bloc, have legislation that makes it difficult to reach specific agreements with universities and other institutions, unless a broad government to government framework is there within which that agreement can happen,” said Szabo.

“This agreement with the provincial government represents that broad framework.”

The agreement comes following negotiations between Szabo and the Croatian government and Trimbee says the agreement creates important links for Alberta’s students and researchers. She notes that the U of A continues to be a leader in creating such opportunities.

“Through this memorandum of understanding, we will be able to share the best resource available to us: our knowledge. Alberta places great emphasis on the international relationships fostered by our post secondary institutions and we are particularly proud of the U of A. This university is a leader in developing successful international partnerships based upon the highest standards of teaching and research capabilities.”

Provost and Vice-President (academic) Carl Amrhein underscores the role of the U of A in putting Alberta on the international map. He says that the university takes great care in meeting the needs of the ministry and the province and that the Wirth Institute—Canada’s only such institute—has been meeting its local, national and international mandate since it was established more than a decade ago. Amrhein says the agreement with the Croatian government closes a long list of European countries currently supporting the institute.

“The signing of this agreement means that the central European dimension of our institute is now complete and that the U of A can take pride in having all of the Central European countries represented in the flags of the institute,” Amrhein said.

Until now, the governments of Austria, the Czech Republic, Hungary, Poland, Slovakia and Slovenia have been supporting the Wirth Institute, which Amrhein describes as “Canada’s ambassador for Central European study abroad.” Croatian ambassador to Canada, Vesela Mrđen Korać, says the agreement with the provincial government is the first step in a long and lasting co-operation and friendship.

“And when it comes to friendship, I will like to emphasize the role of the Croatian community in Canada. They work to build bridges and friendship between our government and our people. I’m sure that each one of 9,655 members of our community in Alberta has been supporting and promoting their homeland, Croatia, and contributing to Canada.”

Evidence of that contribution was seen at the signing ceremony when Stejpan Krolo, president of the Canadian Croatian Congress, Edmonton branch, presented a $25,000-dollar cheque to Faculty of Arts Dean Lesley Cormack. The money will support the newly established fellowship. Commending the university, the ambassador says her government looks forward to the provost’s visit to Croatia to strengthen the partnership.

“The provost, professor Szabo and dean Cormack all recognize the importance of having, maintaining and growing such an institute here in Alberta,” she said. “This agreement with the U of A is the first channel that will bring us to stronger cooperation in higher education and in sharing our knowledge. We will work to identify areas of expertise that we have common interests,” she said.

Jelena Bulić is the first recipient of the fellowship and Korać says she will be among a long list of other young researchers from Croatia who will come to Canada to learn and share knowledge, and, most importantly, build relationships.

“One of the most important outcomes from the exchange of students is establishing networks. And from those networks we always hope for stronger personal relations, friendships and people-to-people relations,” Korać said. Such is the kinds of relationships that Szabo says the institute has been building with communities in Alberta and that Amrhein say provides necessary support to the university.

“The support of the community is always important to a university. We have ongoing and very generous support from the people of Alberta, a level of support that is becoming increasingly rare in the world of public universities,” Amrhein said. “However, public universities like ours rely on private philanthropy to add that margin of excellence, which allows us to compete effectively around the world with the best kinds of private universities with whom we often compete for faculty, staff and students.”

Szabo says community engagement has been one of the hallmarks in building the Wirth Institute. He says genuine dialogue between the university and the communities is important.

“We’re listening as much as we’re talking with the communities we’re engaged with at the institute. The communities value that and it is one of the reasons that they support us,” Szabo said.

“We engage with the communities in ways that bring the people to the campus and bring the campus to the people. And that’s important to them because they feel that not only do we talk the talk, we walk the walk.”

By Michael Davies-Venn
http://www.expressnews.ualberta.ca/en/NewsArticles/2010/11/LeaderinforminginternationalpartnershipspaveswayforotherinstitutionsinCroatia.aspx
prije 328 dana
 
Curman
Curman,
Hrvati Kanade

Procjenjuje se da se svake nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi 10-12 tisuca vjernika. Mise su na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz hrvatske zupe djeluju hrvatske skole, crkveni zborovi, folklorne grupe, karitativna drustva, te razne druge kulturne ili drustvene udruge.

Oko 200.000 kanadskih Hrvata imaju iza sebe dugu, iako jos nedovoljno istrazenu povijest. Pocetke te povijesti strucnjaci povezuju s Vikinzima i vremenom Leifa Ericsona, drugi opet, ne bez valjanih razloga, s ekspedicijom Johna Cabota koji je pod engleskim patronatom 1497. brodom "Matthew" otkrio Newfoundland. Novija otkrica grobova hrvatskih mornara koji datiraju iz 1491. u juznoj Engleskoj, povezana s podatkom koji navodi E.G. Taylor u knjizi "Tudor Geography 1485-1583" da su dubrovacki mornari bili medju najbrojnijima na engleskim brodovima oko 1500. godine, samo potvrdjuju teorije da su Hrvati u Kanadi prisutni duze od pola tisucljeca. Ipak, povjesnicari u pravilu spominju 1543. godinu, jer su barem dva mornara u ekspediciji koju su vodili Jacques Cartier i Le Sieur de Roberval bili Hrvati: Ivan Malogrudic iz Senja i Marin Masalarda iz Dubrovnika.

Samuel Champlain, koji je vodio vise ekspedicija u Novi Svijet, spominje u svojim dnevnicima 1605.-1606., da je medju mornarima, odnosno tragacima za plemenitim metalima u Acadiji (danasnji New Brunswick i Nova Scotia) bio i Hrvat Jakov, ili kako ga on zove, Jacques iz Slavonije. Kasnije susrecemo mnoga hrvatska imena medju britanskim, ali i francuskim vojnicima, te clanovima ekspedicija u Novoj Francuskoj. Intenzivnija istrazivanja i provjere popisa putnika i mornara u ekspedicijama koje su vodili James Cook, George Vancouver, Bodega y Quadra na kanadskom Pacifiku, te popisa ljudi koje je vodio Alexandar Mackenzie koji je kopnenim putem presao Kanadu i dospio do pacificke obale, dat ce zasigurno vise uvida u najstariju hrvatsku povijest u Kanadi.

Zlatna groznica i prva naselja ribara

Medju posadom ekspedicije Bodega y Quadra spominje se 1779. neki Cosulich, koji spada u one koji su se iskrcali i ostali na obali Pacifika. Polovicom 19. stoljeca Hrvati su sudjelovali u zlatnoj groznici u dolini Fraser River. Nista neobicno, kad se zna da su u to vrijeme u Kaliforniji, osobito u San Franciscu, bili glavni "salooneri" i da su imali kontrolu nad jednim cijelim dijelom grada. Tako se spominje da je 30. prosinca 1859. u Victoriju stigao Sime Miletic (Sam Miletich) na brodu "Pacific". Tri godine kasnije otvorio je u Victoriji "Adelphi Saloon and Billiard Parlour". Godine 1861. spominju se i dva broda s hrvatskim imenima, "Ivic" i "Vacorsovic", koji su prevozili kopace zlata, te kapetani Baranovic i Nenovic, koji su jedrenjakom "Langley" odrzavali redovnu liniju izmedju Vancouverskog otoka i otoka Sitka u Ruskoj Aljasci.

Neki od Hrvata koje je zlatna groznica dovela u Victoriju i odatle 600 kilometara dalje prema sjeveru, u Cariboo pokrajinu, nisu nikad vise vidjeli ni civilizacije ni svojih bliznjih. Uvjeti rada bili su stravicni, a nasilje, kartanje, sverc zlatom i ucjene medju kopacima iz svih mogucih nacija bile su sastavni dio zivota, kao i nada u brzo bogacenje. Medju onima koji su ipak uspjeli, spominje se isti onaj Sime Miletic, koji je spekulirao zemljom na sjeveru, te njegov zemljak Ilija Cijelovic, koji je takodjer imao saloon u Victoriji.

Hrvati ribari

Kad je Rusija 1867. godine za 7,200.000 dolara prodala Americi Aljasku, put prema sjeveru je postao jos otvoreniji, pa u to vrijeme susrecemo hrvatske trgovce krznom i drugom robom po Aljasci, medju kojima i Karla Baranovica, koji je zavrsio u zatvoru zbog toga sto je robu iz tvrtke "Hudson Bay" krijumcario Indijancima, ili nekog Boskovica, koji je u Aljasci kupio 16.000 tuljanovih koza za 6.500 dolara, da bi ih u Victoriji prodao sest puta skuplje.

Veliki val emigracije krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca opustosio je mnoge hrvatske krajeve i napucio vise zemalja svijeta, posebno Ameriku. Jedan dio tih iseljenika dospio je i u Kanadu. Stizali su najprije kao ribari na obale Pacifika, zatim kao graditelji trans-kanadske pruge donoseci sa sobom veliko iskustvo u tom poslu iz Austrije i Hrvatske, potom kao rudari i drvosjece, i tek jedan mali dio kao farmeri koji su se skrasili po prerijama srednje i zapadne Kanade.

Kad je Britanska Kolumbija 1871. pristupila Konfederaciji, a nakon sto je i najmocnija tvrtka "Hudson Bay" godinu dana ranije prodala svoje teritorije Kanadi, Kanada se prostrla od oceana do oceana. To je znacajno utjecalo i na kretanje hrvatskih doseljenika i na njihov gospodarski napredak.

Posebno to vrijedi za ribare i trgovce ribom. Naime, u to vrijeme vec su ustanovljene hrvatske ribarske naseobine. Tako su Hrvati Tolic i Karompana iz Hrvatskog primorja ribarili izmedju Seattlea i Victorije; u samoj Victoriji otvorili su vlastitu ribarnicu. U isto vrijeme u Port Guiconu, ribari podrijetlom iz Malog Losinja osnivaju privremeno ribarsko naselje. Medju stanovnicima se spominju Mate i Dominik Busanic, Ante Kozulic, Toma Vicevic, Marko Busanic, Venancije Martinolic, Ante Vidulic i drugi. Otvaranjem trans-kanadske zeljeznicke pruge 1885. izmedju Montreala i Vancouvera pojacana je i trgovina ribom, osobito veoma cijenjenim lososom, sto je dalo zamaha hrvatskoj ribarskoj industriji u Vancouveru koja je sve do nasih dana jednim dijelom ostala u hrvatskim rukama.

Uzroci iseljavanja

Uzroci iseljavanja, koliko god izgledali nepovezani i raznorodni, od polovice 19. stoljeca nagomilavali su se i spleli u cvrstu omcu koja je stotine tisuca Hrvata povukla preko oceana. Kad je 1848. godine ban Jelacic dokinuo kmetstvo, bivsi zemljoposjednici su bili spremni (odnosno primorani) raskomadati i prodati zemlju zbog nemogucnosti da je dalje obradjuju, a seljaci koji su je htjeli kupiti nisu imali novca. Osim toga, godine 1873. jeftino zito iz Amerike i Kanade prouzrocilo je slom becke mjenjacnice i zadalo novi udarac zemljoposjednicima u monarhiji. Glas o bogatoj Americi povukao je tada mnoge Hrvate koju su se nadali da ce brzo zaraditi dovoljno da po povratku kupe komad zemlje i ostvare san o vlastitom gazdinstvu.

Ubrzo su dva dodatna faktora jos vise pojacala omcu: okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine, i filoksera.

Gubitkom vlasti u Bosni i Hercegovini, bivsi veleposjednici turskog carstva zeljeli su sto prije rasprodati svoje posjede: jedni, da bi otisli u Tursku, a drugi, jer nije vise bilo kmetova koji bi obradjivali zemlju. To je navelo tisuce Hrvata da odu u Novi Svijet, kako bi priskrbili dostatnu sumu novca za otkup zemlje koju su nekad obradjivali kao kmetovi. Odlazak u tudjinu mnogih "skrivila" je filoksera koja je naprosto opustosila vinograde koji su bili vazan, a cesto i jedini izvor prihoda u Dalmaciji, Hercegovini, Primorju, na otocima, u Zagorju, Prigorju i nekim selima oko Karlovca.

Val iseljenika krajem 19. stoljeca

Valovi iseljenika iz tih krajeva zapljusnuli su i Kanadu. Tako susrecemo prve rudare u rudnicima ugljena oko Nanaima, Wellingtona, Ladysmitha, Cumberlanda. Drugi Hrvati su krajem 19. stoljeca radili u rudnicima cinka i olova u predjelu Trail-Rossland uz granicu americke drzave Washington, dok su neki opet bili u novootvorenim rudnicima srebra i zlata u pokrajini Kootenay (Rocky Mountains). Izgradnjom pruge preko Kanade poceli su 1890-ih godina nicati rudnici oko ondasnje luke Prince Arthur (kasnije: Port Arthur, a danas Thunder Bay) na obalama Lake Superior, zatim u predjelima Sudburyja koji je i utemeljen kao rudarsko mjesto 1883., te 300 kilometara sjevernije oko danasnjeg Cobalta, Kirkland Lakea i Timminsa.

Kad je 1896. otkriveno zlato u podrucju Klondikea izmedju Yukona i Aljaske, mnogi Hrvati s juga krenuli su na sjever. Putovalo se parobrodom do luke Skagway, duboko u fjord izmedju arhipelaga Alexander, a odatle preko opasnog planinskog prijelaza White Pass do gornjih tokova rijeke Yukon, gdje je na jezeru Bennett trebalo napraviti splav ili camac i spustati se Yukonom oko 800 kilometara do Dawsona, gradica koji je za dvije godine narastao na 25 tisuca stanovnika. Medju ugostiteljima u Skagwayu nalazimo imena Antona Stanica i Lea Ceovica, a ni u Dawsonu nisu svi Hrvati lomili ledja kopajuci zemlju i tragajuci za zlatom, jer i tu arhivi biljeze imena vlasnika gostionica B. Jelica i Martina Zadielovica. Juraj Miletic je opet bio poduzetnik - graditelj u Dawsonu. Porijeklom iz Ledenica u Lici, izgleda da je bio vican tesarskom poslu, jer je rudarima gradio dascare, kladare i prave kuce, vec prema imovinskom statusu. Kasnije ga susrecemo u Winnipegu u Manitobi, kamo je dosao vjerojatno 1900. godine, da bi na glavnoj ulici, na Main Streetu, sagradio "Bell Hotel".

Rad u sumama, na pilanama i u tvornicama papira takodjer je privukao veci broj Hrvata, posebno onih iz predjela Gorskog kotara koji su bili vicni pili i sjekiri. Port Arthur i Fort William, danas Thunder Bay i Sault Ste. Marie na sjevernim obalama jezera Superior bili su vec pocetkom stoljeca sredista ontarijske drvne industrije. Jos koncem proslog stoljeca stigli su u Saulte Ste. Marie Marko Sojat, Stjepan Polic, Pavao Crnkovic, Blaz Padjen i drugi iz Krivog Puta, a nesto kasnije i Ivan Stilinovic, Josip Levar, Marko Krmpotic i Marko Pavelic. U Port Arthur je pocetkom stoljeca pristigla jedna grupa Hrvata iz okolice Sirokog Brijega u Hercegovini, medju kojima Bozo Sliskovic, Andrija Hrkac, Blaz Sliskovic, Cerkez i drugi. Ivan Filipovic iz okolice Makarske ostavlja teski posao i otvara trgovinu i pekaru, a Ivan Polic drzi konaciste (boarding house) za radnike.

Nakon zatvaranja rudnika bakra u mjestu Calumet u pogranicnoj drzavi Michigan u Americi, dosta Hrvata iz Amerike prelazi u Kanadu. Vicni rudarskom poslu, lakse su dosli do radnog mjesta nego novodosli iz Europe.

Tako je jedna veca grupa 1910. nasla zaposlenje u rudnicima nikla, bakra i srebra u Worthingtonu, Creightonu, Garsonu, Sudburyju. Jedan od njih, Nikola Perkovic, stigao je iz Calumeta u Wawu gdje je za dvije godine zaradio dvije tisuce dolara, dovoljno da 1912. u Worthingtonu kod Sudburya kupi pekaru i trgovinu ziveznih namirnica. Kasnije je vodio poznati Frood Hotel i zajedno sa suprugom Rose postao utemeljiteljem Hrvatskog doma 1933. godine.

Karakteristicno je za sve hrvatske doseljenike prije Prvog svjetskog rata da su dolazili kao samci, neozenjeni ili tek ozenjeni. Svi su planirali ostati u Kanadi samo koju godinu, zaraditi dovoljno da otplate zemlju, nabave opremu i alate za obradu zemlje ili za svoje radionice u Hrvatskoj. Taj plan se svake godine produzivao, sto zbog besposlice u Kanadi, sto zbog iznenadnih mogucnosti za boljom zaradom, sto zbog pogorsanja prilika kod kuce. I tako je vecina odgadjala povratak do starosti, ostajuci cesto samci cijeli zivot. Drugi su, vidjevsi da povratka nema, poceli graditi ili kupovati vlastite kuce i prihvacati stalnije poslove u rudnicima ili tvornicama. Potom bi organizirali dolazak svojih djevojaka ili zarucnica, odnosno supruga i obitelji iz Hrvatske.

Kanadski koncentracijski logori

Prekretnica u odnosu prema povratku i organiziranju stalnijih hrvatskih naselja svakako je bio Prvi svjetski rat. Najprije, svi snovi o povratku sruseni su dolaskom na vlast velikosrpskog kraljevskog rezima. Osim toga, vec na samom pocetku rata hrvatski useljenici su, zajedno s pripadnicima drugih naroda s podrucja tadasnje Austrougarske monarhije, proglaseni "stranim neprijateljima".

Mnogi Hrvati su, osobito iz Port Arthura, Fort Williama, Sault Ste. Marie i Shumachera pokupljeni i usred zime 1914. strpani u zatvorene hladne vlakove i prebaceni na sami rub ledenog podrucja, kojih 500 kilometara sjeverno od Sudburyja, u logor ratnih zarobljenika Kapuskasing, iz kojeg se kasnije razvilo istoimeno mjesto. Zadnji prezivjeli zatvorenik Kapuskasinga, ciju sam zivotnu povijest uspio snimiti u srpnju 1977. godine, pripovijedao je kako su ljudi svako jutro osvanjivali smrznuti kao kost. Slagali su ih cijele zime na hrpu, da bi ih tek u proljece, kad je okopnilo, pokopali.

Dok je pripovijedao, njegova supruga, rodom iz Makarske, svaki cas ga je prekidala i opominjala da suti, jer da to moze cuti tkogod od "inglismena" pa moze naskoditi nasoj "dici". I 63 godine poslije tog stravicnog iskustva, strah je bio jaci od svih promjena koje su se dogodile, od svih demokracija i sloboda o kojima su njihova djeca, rodjena puno poslije Kapuskasinga, ucila u skoli.

Taj strah se toliko ukorijenio da ga nije mogla odagnati ni cinjenica da im je kcerka kao direktorica gimnazije odgajala buduce narastaje Kanadjana u duhu slobode i tolerancije, dok im je sin kao inzenjer u dobrostojecem poduzecu bio zasticen snagom radnickih sindikata i u medjuvremenu izborenih prava.

Engleska, koja je bila u ratu s Njemackom, tih je godina pretvarala u zrtve rata i podanike Monarhije koji su bili u Kanadi, bez obzira sto su i njihova domovina i rodbina u Hrvatskoj i sami trpjeli pod pritiskom Austro-Ugarske.

U muzeju u Kapuskasingu i danas se cuva tamburica, primitivno izdubljena u komadu sirova drveta, na kojoj su note obiljezene urezanim i slijepljenim zupcima ceslja.

Sam Bog zna koje su sve pjesme na njoj odsvirane, i koliko suza ju je zalilo. Ostala je nekim cudom kao jedini spomen naroda koji je tu stradao, a da nije znao zasto, kao simbol kulture koja se nije dala zatomiti gruboscu, duse koja nije klonula pred bezdusnoscu, pjesme koja ce jednog dana otopiti led i Kanadu pretvoriti u pozornicu najvecih folklornih festivala svijeta - hrvatske tamburice. Zahvaljujuci Josipu Marohnicu, tada uredniku lista Hrvatske narodne zajednice iz Pittsburgha, koji je pohodio hrvatske zatvorenike u Kapuskasingu 1915. godine (jer su mnogi bili clanovi Zajednice) i objasnio kanadskim vlastima kako su ti ljudi i sami pobjegli pred politickim pritiscima i gospodarskim izrabljivanjima njihove domovine pod austrougarskim rezimom, stanje zatvorenika se poboljsalo i vecina je nakon toga pustena. No ni samo pustanje na slobodu nije proteklo bez osvete.

U rano proljece 1916. godine, dok su jezera jos bila smrznuta i snijeg se tek poceo otapati, zatvorenici su natovareni na vlak i odvezeni na jug, ali ne u mjesta odakle su pokupljeni, nego, prema svjedocanstvu Blaza Sliskovica, istjerani kundacima iz vagona na otvorenoj pruzi, na pola puta izmedju Port Arthura i Sault Ste. Marie. Bez hrane i tople odjece, mnogi su se pokusavali uhvatiti za vlak, ali bi od iznemoglosti pali i bili pregazeni. Drugi su krenuli na put, ne znajuci gdje se nalaze, jedni prema istoku, jedni prema zapadu. Naselja u to vrijeme nije bilo na stotine kilometara, a ni danas ih nema u tom dijelu Kanade, izuzev nekoliko manjih zeljeznickih postaja ili pokoje benzinske crpke tamo gdje je cesta prosla blizu pruge. Veoma malo ih je, prema svjedocenju prezivjelog zatvorenika, stiglo do Port Arthura ili Sault Ste. Marie.

Oblikovanje zajednica i gradnja domova

Nakon rata i izgubljene nade u povratak, oblikuju se prva znacajnija hrvatska stalna naselja. Osim u Vancouveru i vec spomenutim mjestima na Vancouverskom otoku, naselja nastaju u Winnipegu u Manitobi, u Ontariju u danasnjem Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu, Hamiltonu, Wellandu, Port Colbornu i Windsoru. lako je Hrvata u tim mjestima bilo i prije rata, radilo se uglavnom o muskarcima, samcima bez obitelji, pa njihov zivot nije bio ni vjerski, ni drustveno, ni politicki, ni gospodarski organiziran i institucionaliziran.

Jedina iznimka u tome je donekle hrvatska naseobina u Wellandu i okolnim mjestima Niagarskog poluotoka. Tu je jeftina elektricna energija koju je od 1905. pocela proizvoditi Teslina hidrocentrala, kao i toplija klima, privukla mnoge tvornicare, a i hrvatske doseljenike, ponajvise iz Zagorja i Zumberka.

Neki su se na poluotoku tako udomacili da su poceli kupovati zemlju i razvijati svoje manje farme, poput obitelji Pihac i Knezic iz Oroslavlja. U Wellandu i Port Colborneu su se na radnickim stanovima (boarding house) pocele odrzavati i neke zabave, pa je tu nastao i prvi poznati tamburaski sastav u Kanadi koji su vodili Steve Skvoric, Nikola Baltuzic, Mijo Pavesic i Silvestar Hrastovic. U svibnju 1911. otvoren je i prvi Hrvatski dom u Wellandu.

Novi val iseljavanja

Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u Kanadu, no ubrzo nakon rata, cim je srpski rezim poceo gospodariti hrvatskim zemljama, poceo je novi val iseljavanja.

Kad su usto Sjedinjene Americke Drzave uvele i pocele primjenjivati (1923.-24.) ogranicavajuce kvote za juznoeuropske narode, a Kanada 1923. ukinula ogranicenja za useljenike iz bivseg austrougarskog carstva, mnogi koji su kanili ici ili su vec posli za Ameriku, zavrsili su u Kanadi. Ljudi koji su vec nasli svoj kakav-takav dom u spomenutim kanadskim mjestima, poceli su dovoditi supruge, djecu i rodjake.

Tako na primjer Nikola Perkovic 1924. godine salje u Liku kartu svom ocu Pavi, pa sestrama Julki i Anici, te bratu Mili i mnogim drugima. Politicki teror i pogorsano gospodarsko stanje u Jugoslaviji izmedju 1920. i 1929. prisililo je 153.914 ljudi da se isele. Od toga je, prema sluzbenim podacima, pred samu depresiju iselilo preko 60.000 ljudi. Broj iseljenih Hrvata bio je veci nego svih drugih nacionalnosti zajedno. Prema poznatim podacima, od ukupnog broja emigranata izmedju 1920. i 1928. njih 21.063 dospjelo je u Kanadu. Od toga cak 10.572 tijekom 1927. i 1928. godine.

No umjesto prosperiteta, posla i zarade, docekala ih je depresija, besposlica i beskucnistvo. Cini se da je upravo takvo stanje bio jos jedan snazan element koji je utjecao na cvrsce okupljanje hrvatskih useljenika, uzajamnu solidarnost i razvijanje do tada nevidjene drustvene, kulturne i socijalne aktivnosti. Obitelji koje su imale kuce primale su na stan ne samo rodbinu, nego i brojne besposlene samce. Ljudi su spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo bi se i po 40 samaca u jednom radnickom stanu, kao u ulici Montague u Sudburyju, gdje su u jednoj kuci stanovala 42 samca, od kojih nitko nije imao posla. Malobrojni sretnici koji su bili zaposleni u Frood Mine dijelili bi svoju zaradu i prehranjivali nezaposlene. Gotovo svaku vecer su priredjivane zabave, drame i plesovi, a sav prihod bi isao nezaposlenima. Druge socijalne skrbi u to vrijeme nije bilo.

Hrvatske zajednice zabiljezile su u kanadskim gradovima jaci porast krajem dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove onih koji su radili po okolnim manjim mjestima, rudnicima, sumama i gradilistima. To posebno vrijedi za Saulte Ste. Marie i Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim sumama; za Sudbury, kamo su nagrnuli oni iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za Toronto, koji se u to vrijeme oblikuje kao organizirana hrvatska naseobina; za Shumacher u koji se slijeva mnostvo Hrvata iz okolnih rudnika zlata i sjece suma koji pretvaraju mali gradic u "Novi Zagreb". Razdoblje od 1920-tih do 1935. obiljezeno je i gradnjom hrvatskih dvorana i domova u Hamiltonu, Sudburyju, Shumacheru, Sault Ste. Marie, Port Arthuru, Windsoru i drugim mjestima. Gradnja Hrvatskog doma u Sudburyju zapocela je 23. listopada 1933., da bi Dom vec 14. sijecnja 1934. bio svecano otvoren. Za nepuna tri mjeseca, u doba duboke ekonomske krize i besposlice, po ljutoj sjevernokanadskoj zimi, radeci sve vlastitim rukama, Hrvati su izgradili impozantnu dvoranu oko koje se ubrzo poceo odvijati sav drustveni zivot zajednice.

Rast hrvatske samosvijesti i rad HSS-a

Gradnju hrvatskih nacionalnih domova diljem Kanade poduzimali su, organizirali i vodili redom clanovi novoosnovanih ogranaka Hrvatske seljacke stranke. Ti domovi su ubrzo postali pravi hramovi hrvatske kulture, jezika i glazbe, te politickog, kazalisnog, drustvenog i karitativnog zivota. Druge useljenicke etnicke skupine - Ukrajinci, Talijani, Finci - su davno prije depresije imali svoje crkve, dvorane, drustva i klubove. Tome je pomogao svakako i pogodniji demografski sastav.

Tako je prema popisu pucanstva 1931. godine od svih Ukrajinaca u Kanadi bilo 65,4 posto muskaraca, medju Poljacima 64,4 posto, medju Fincima 56,6 posto, medju Talijanima 56,6 posto, dok je medju Hrvatima jos uvijek preko 80 posto bilo muske populacije. Medjutim, upravo politicki progoni u Hrvatskoj, koji su kulminirali ubojstvom hrvatskog narodnog vodje Stjepana Radica u beogradskoj skupstini, pokrenuli su hrvatske mase u Kanadi da se politicki organiziraju, izgrade svoje nacionalne domove u svim vecim naseljima, i tako, usprkos nepovoljnom demografskom sastavu, pocnu stvarati naselja s obiljezjima autohtonih zajednica. Iako se nedostatak crkava i zupa svugdje osjecao, domovi su ih donekle zamjenjivali. Obitelji su pocele rasti, nerijetko s veoma brojnom djecom, koja su od najranije dobi ukljucena u tamburaske i plesne skupine, prigodne priredbe, svadbene svecanosti i slicno.

Crkve i domovi su u svim useljenickim zemljama vidljivi znak prisutnosti i snage pojedine etnicke skupine, simboli nacionalnog identiteta, i dokaz da su pripadnici odredjene skupine punopravni gradjani doticnog grada.

Tek tada su Hrvati poceli nastupati kao samosvjesna zajednica koja se nije zeljela identificirati s Jugoslavijom, drzavom koja ih je predstavljala i koju su dozivljavali kao strano tijelo. Kad su se u kanadskom popisu pucanstva 1931. godine "europske rase" mogle izjasniti za jednu od 23 kategorija, a Hrvati, strpani u "Jugo-Slavic" i "Yugo-Slave", nisu ni spomenuti pod svojim imenom, Hrvatska seljacka stranka odrzava 20. ozujka 1932. u Sudburyju, gdje su tada bili po brojnosti peta nacionalna skupina, hitan sastanak na kojem je izabran poseban odbor koji je gradonacelniku P. Fentonu trebao podnijeti zahtjev da se Hrvate popisuje zasebno. HSS-ovci su prilozili popis od 236 clanova HSS-ova ogranka "Ante Starcevic" kao dokaz velikog broja Hrvata, njihove organiziranosti i htijenja da ih se ne izjednacava s "Jugoslavenima". Jedan od clanova odbora je to obrazlozio rijecima: "Buduci da nas jos broje pod jugoslavenskim imenom, a neki od tih Jugoslavena clanovi su komunisticke partije, mi se ne zelimo ubrajati medju njih da nas kanadske vlasti onda kao takve optuzuju."

Znacajnu ulogu u povezivanju Hrvata odigrao je "Kanadski glas" kojeg je 15. ozujka 1929. u Winnipegu pokrenuo Petar Stankovic. Kasnije je taj list nastavio izlaziti pod imenom "Hrvatski glas" (glasilo HSS-a).

Osnivanje folklornih drustava

Svaka naseobina s imalo znacajnijim brojem Hrvata tridesetih godina osniva i svoje folklorne i tamburaske sastave ili zborove. Tako u Sudburyju djeluje "Hrvatski diletantski zbor", koji je u listopadu 1933. preimenovan u "Domoljub" pod ravnanjem gradiscanskog Hrvata Alojza Grafa. Iste je godine osnovana i tamburaska grupa "Sloboda" pod ravnanjem Pavla Celinscaka. U Winnipegu 5. prosinca 1930. u novinama "Free Press" nalazimo clanak posvecen nastupu "Hrvatskog kola i tamburice" u Playhouse Theatre. Instrumente za grupu pravio je majstorski Mijo Gasljevic. U malom rudarskom mjestu Levack, pedesetak kilometara sjeverozapadno od Sudburyja, 1929. djeluje "Hrvatsko tamburasko drustvo Jelacic" pod ravnanjem Ivana Dimnjakovica. U Hamiltonu su kasnih tridesetih godina djelovala tri tamburaska sastava - "Zagreb", "Plavi Dunav" i "Zlatne zice". Kako je 1938.-39. svake nedjelje popodne emitiran jednosatni hrvatski radio-program, tamburaski sastavi su cesto nastupali i na radiju.

Osim spomenutih, slicne grupe, sastavi i zborovi su djelovali i po drugim mjestima sve do ratnih dana, kad je drustveni zivot zamro i bio sveden na dnevno osluskivanja vijesti s europskih bojista.

Povratnici razocarani u "komunisticki raj"

Tijekom rata u vecini hrvatskih zajednica organizirana su prikupljanja robe i druge pomoci za rodbinu u domovini. Kako se Hrvatska u ratnom vrtlogu nasla medju saveznicama Osovine, Hrvati u Kanadi su uglavnom primali negativne informacije o stanju u domovini, bilo preko kanadskih sredstava priopcavanja, bilo preko jugoslavenske izbjeglicke vlade i njenih hrvatskih clanova. Neposredno po zavrsetku rata, jugoslavenska propaganda je bila tako snazna, da su se stotine Hrvata dobrovoljno uputili u novi "raj".

U tu svrhu je komunisticka vlast, gladna krvavo zaradjenih iseljenickih dolara, organizirala nekoliko brodova da povratnike prevezu u "stari kraj '. Sudbina tih putnika je medjutim bila toliko gorka zbog velikog razocaranja koje su dozivjeli, da je tesko bilo izvuci pricu iz bilo kojeg od onih koji su kasnije uspjeli pobjeci iz Jugoslavije i vratiti se u Kanadu. Ne samo da nisu dobili polozaje ili radna mjesta koje im je propaganda obecavala, nego im je oduzeta ustedjevina jos na brodu, a po dolasku u domovinu poslani su u rudnike, na prisilni rad, ili u zatvore ako bi se usudili stogod pitati ili kritizirati komunisticke vlasti.

Tek mali broj, uglavnom onih koji su i u Kanadi bili potajno clanovi komunisticke partije, prosao je bolje i pridruzio se novoj klasi i rezimu na vlasti. Neki su kasnije ubaceni medju iseljenike kao specijalni agenti za pracenje, spijuniranje i progon hrvatskih emigranata u slobodnom svijetu.

Poslijeratno razdoblje donijelo je Hrvatskoj nezapamcene politicke progone, kao uvod u bioloski, kulturni, vjerski i odgojni genocid. Narodna Republika Jugoslavija odnosno Savezna Federativna Republika Jugoslavija bila je, od 1945. do 1990., uz mala popustanja i takticke liberalizacije kroz kraca razdoblja, prakticno velika tamnica naroda pod stalnom i totalnom policijskom kontrolom.

Izbjeglice iz Jugoslavije

To stanje se odrazavalo i na valovima hrvatskih izbjeglica i takozvanih privremenih radnika u inozemstvu. Ono sto je prezivjelo masovne poslijeratne pokolje i zatvore, ili izbjeglo marsevima smrti iza rata i dospjelo u izbjeglicke logore po Austriji i Italiji, bio je tek ostatak golemog broja onih koji nisu prezivjeli hrvatski holokaust. Za izbjeglice, ni logori ni Europa nisu bili sigurni, iako mnogi medju njima bijahu tek trogodisnja djeca, trudne majke, ili nedorasli mladici i djevojke. Jer bili su svjedoci stravicnih komunistickih, cetnickih i partizanskih zlocina, nepozeljni i potencijalno opasni svjedoci, a njihovi progonitelji jos uvijek su bili saveznici onih koji su logore osnovali i cuvali. Zato je iseljenje u daleku Australiju, Kanadu ili Ameriku cekano kao jedini spas.

Tako su, zahvaljujuci kanadskim vlastima i rodbini, prvi izbjeglice iz logora u Kanadu stigli godine 1947. Od tada pa sve do 1960-tih godina pristizalo je stalno ponesto Hrvata u Kanadu, ali ne direktno iz Hrvatske, nego preko drugih zemalja Europe. lako je medju njima bilo i skolovanih ljudi, inzenjera, profesora i lijecnika, svi su svoj novi zivot u Kanadi pocinjali u rudnicima, na gradilistima, ili na farmama Manitobe i Alberte. Za vecinu tih izbjeglica, pokrovitelj je bio katolicki Caritas.

Novi i stari iseljenici

Nova grupa doseljenika pomladila je stare hrvatske kolonije i unijela u njih nesto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridoslice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale vec uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i odredjeni antagonizam izmedju "starih" i novih doseljenika. Slicne pojave biljezimo i u ukrajinskim, slovackim, srpskim, slovenskim i drugim zajednicama. Najveci broj izbjeglica iz logora pristigao je u rudarska mjesta sjevernog Ontarija, zatim u Toronto, Montreal, te nesto u Windsor, Winnipeg i Vancouver.

Val useljenika nakon 60-tih godina

Drugi i najveci poslijeratni val hrvatskih useljenika uslijedio je nakon 1960. godine, a osobito od 1966. pa do 1973. Bila je to takozvana planirana emigracija. Jugoslavenski rezim, pod totalnom policijskom kontrolom srpskog sefa tajne policije Aleksandra Rankovica, poceo je sistematsko iseljavanje Hrvata, i to najprije mladih ljudi, organizirajuci preko svojih suradnika "bijeg" preko granice, dok se nije pokrenula cijela lavina izbjeglica. Time je otpustan svojevrsni "sigurnosni ventil" kako bi se sprijecile moguci socijalni neredi i pobuna nezaposlenih mladih ljudi iz hrvatskih krajeva koji su kaznjavani na taj nacin da se u njihovim mjestima jednostavno nisu otvarala radna mjesta ili gradili industrijski objekti. Godine 1966. taktika je prosirena i promijenjena vecom liberalizacijom izdavanja putovnica. Stotine tisuca mladih Hrvata, u bioloski najplodnijim i proizvodno najkreativnijim godinama, napustili su Hrvatsku. Od njih je jedan dio dospio i u Kanadu, medju kojima i znatan postotak sa strucnom ili sveucilisnom naobrazbom. Taj val, iako je smanjen nakon 1973. godine, nije prestao do devedesetih godina, pretvarajuci se sve vise u "izvoz mozgova".

Od 1960. do 1990.

Ako bi se htjelo ukratko sazeti osnovne karakteristike zivota, rada i uspjeha kanadskih Hrvata kroz posljednjih 30 godina, onda bi se moglo reci da su u tom razdoblju Hrvati "probili led", poceli se kuciti, stjecati dobra, graditi svoje crkve u kojima je prisutno sve vise mladih obitelji s djecom. Bilo je to razdoblje sportskog i skolskog povezivanja, vrijeme politickog naboja i sazrijevanja, vrijeme proboja u poslovni i politicki zivot Kanade, ali i vrijeme gradnje mostova izmedju demokratske Kanade i Hrvatske. Hrvati su mahom radili kao manualni radnici: lomili su ledja po rudnicima i na gradjevinama, u zeljezarama i po sumama: bio je to danak koji je gotovo svaki Hrvat platio zemlji velikih mogucnosti i bogatih darova. Za uzvrat, Kanada im se oduzila zaradama koje su Hrvate stavile na vrh ljestvice po prosjecnim primanjima. Pa i kuce mnogih Hrvata su iznad kanadskog prosjeka, osobito u Juznom Ontariju.

Procvat zupnih zajednica

Zanimljivo je primijetiti da medjuratni pokusaji hrvatskih svecenika da se osnuju zupe u Sudburyjy, Torontu, Shumacheru ili drugim mjestima, nisu uspjeli. Vjerojatno su tome uzrok tri bitna faktora: cinjenica da sama lokalna Crkva nije bila spremna prihvatiti etnicke zupe; cinjenica da je medjuratna emigracija bila dobrim dijelom liberalna, nerijetko "crvena", a ponekad i "anticrkvena"; i konacno napokon cinjenica da Crkva u Hrvata u to vrijeme nije ni ozbiljno ni organizirano vodila brigu o pastoralnom radu medju hrvatskim iseljenicima.

Hrvatski franjevci iz Chicaga pokusavali su u vise navrata uspostaviti barem povremene misijske postaje i u kanadskim rudarskim gradovima, sve tamo od osnutka svog sjevernoamerickog Komesarijata 1926. godine (danas Hrvatske kustodije svete Obitelji) koja je podredjena Hercegovackoj franjevackoj provinciji, ali u tomu nisu uspjeli. Tek nakon 1950. godine, s priljevom novih izbjeglica iz Hrvatske i dolaskom nekoliko svecenika, javlja se jaca potreba za vlastitim crkvama. To je jos vise pojacano uvodjenjem narodnih jezika u liturgiju, jer, etnicka skupina koja je imala crkvu na svom jeziku, imala je neku vrst legitimiteta koji vise nije osporavan. Tko nema crkve, nije ni narod, nema svoga jezika ni identiteta.

Godine 1990. Kanada broji devetnaest hrvatskih zupa.

U provinciji Ontario: u Windsoru - zupa Sv. Franje; u Londonu i St. Thomasu - zupa Sv. Leopolda Mandica; u Kitcheneru - zupa Sv. Obitelji; u Wellandu - zupa Sv. Ante; u Hamiltonu - zupa Sv. Kriza; u Oakvilleu - zupa Presvetog Trojstva; u Norvalu - zupa Kraljice Mira; u Mississaugi - zupa Hrvatskih mucenika; u Torontu - zupa Nase Gospe Kraljice Hrvata; u Ottawi - zupa Sv. Leopolda Mandica; u Sudburyju - zupa Sv. Marka; u Sault Ste. Marie - zupa Nase Gospe zastitnice putnika; u Thunder Bayu - zupa Marijina Uznesenja.

U provinciji Manitobi: u Winnipegu - zupa Sv. Nikole Tavelica. U provinciji Quebec: u Montrealu - zupni centar i crkva Sv. Nikole Tavelica. U provinciji Alberti: u Edmontonu - zupa Male Gospe i u Calgaryju - zupa Majke Bozje Bistricke. U provinciji British Columbia: zupa Precistoga Srca Marijina u Vancouveru, te u Victoriji - zupa Sv. Leopolda Mandica.

Dinamika osnivanja hrvatskih misija i zupa, izgradnje ili kupnje crkava isla je donekle usporedno s rastom hrvatskih kolonija. Procjenjuje se da se svake nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi 10-12 tisuca vjernika. Mise su na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz hrvatske zupe djeluju hrvatske skole, crkveni zborovi, folklorne grupe, karitativna drustva, te razne druge kulturne ili drustvene udruge. Svaka zupa ima zupno vijece koje se redovito bira. Vecina ima uhodani zbor ministranata, misnih pomocnika i citaca. U zupama se primaju svi sakramenti, od krstenja, prve pricesti i krizme. Tu se slave vjencanja, ispracaju sprovodi. Hrvatske zupe u Kanadi funkcioniraju kao prosirena obitelj, Hrvatska u malom. Svaka zupa izdaje i svoj zupni list, vecinom tjedno, od kojih neki izlaze na 12-24 stranice, poput Glasa Centra u Norvalu, lista zupe Precistoga srca Marijina u Vancouveru, biltena zupe Majke Bozje Bistricke u Calgaryju ili Zupnog vjesnika hrvatskih zupa Toronta, Mississauge, Oakvillea i Hamiltona. U organizaciji zupa djeluju i radio programi na hrvatskom jeziku.

Nogomet i folklore

Posljednjih trideset godina obiljezeno je osnivanjem i organizacijom saveza u koje su ukljuceni hrvatski nogometni klubovi, hrvatske folklorne grupe, te hrvatske skole. Hrvatski nacionalni nogometni savez Sjedinjenih Americkih Drzava i Kanade osnovan je 1964. godine i okuplja nogometne momcadi iz dvadesetak sjevernoamerickih gradova, a svake godine se u drugom gradu odrzava godisnji nogometni turnir, redovno u prvom tjednu mjeseca rujna. Turnir obicno okupi petstotinjak nogometasa i nekoliko tisuca gledatelja.

Hrvatsko-kanadski folklorni savez, kojeg je 1973. godine pokrenuo Ante Beljo u Sudburyju, gdje je odrzan i prvi festival, razvio se u jednu od najdinamicnijih i najbrojnijih hrvatskih organizacija u Kanadi. Pod vodstvom osnivaca i uz brojne vrijedne suradnike, ucitelje i voditelje plesa i tamburice, HKFS okuplja cetrdesetak folklornih grupa iz oko trideset gradova i hrvatskih naseobina od oceana do oceana. Godisnji festivali okupljaju i do 1700 plesaca i sviraca, kao onaj u Sudburyju 1983. godine, koji se smatra najmasovnijim folklornim festivalom u povijesti Kanade. Zbog velikog broja sudionika i ogromnih razdaljina, HKFS je 1978. godine podijeljen na Istocnu i Zapadnu Kanadu, a vrijeme odrzavanja festivala produzeno je s jedan na dva dana, i to svake godine na Dan Kanade, u trecoj nedjelji svibnja. Mise koje se tom prilikom slave uz pratnju tamburica, susreti hrvatske mladezi, zabave i banketi, ostaju nezaboravne uspomene za koje tisuce mladih Hrvata zive cijelu godinu, pripremajuci se marljivo za slijedeci nastup.

Sustavnim i discipliniranim radom brojnih hrvatskih javnih djelatnika (Ante Belje, Nikice Vrdoljaka, Joe Loncarica, Gine Plese, Tonia Zlatara, Zeljka Jergana, Mike Dodiga, Meri Pavkovic, Mikea Loncarica, Eda Mavrinca, Edwarda Bradice, Linde Valic, Ilije Vranesica, Ivice Stefanca, Grace Poleto, Joze Merkusa, Nede Sladojevic, Sylvije Pavacic, Izidora Grabovca, Richarda Filipovica, Borisa Zvonkovica, Vilka Volovica, Josipa Hecimovica, s. Gracije Kutlesa, Steva Talana, Davida Skare, Emila Mesica, Jeanne Valetic i drugih, HKFS je odgojio stotine vrsnih plesaca i sviraca i generacije ucitelja. Svake godine ponavljana zelja i san da se festival jednog dana prenese u Hrvatsku, kad ona napokon bude svoja i slobodna, postao je stvarnost u 1991. godini, kad je sedamnaesti festival Hrvatsko-kanadskog folklornog saveza organiziran i u Kanadi i u Hrvatskoj, ali kao jedan jedinstven festival.

HISAK - Hrvatske skole

U isto vrijeme su nastajale "Hrvatske skole Amerike-Australije-Kanade". Organizacija je okupila prvih nekoliko postojecih skola na inicijativu i pod ravnanjem fra Ljube Krasica 1974. godine. Na osnivackom sastanku u New Yorku, u hrvatskoj zupi Sv. Cirila i Metoda, nasli su se hrvatski zupnici: iz Toronta vlc. Josip Gjuran, iz Hamiltona vlc. Josip Sprajc, iz New Yorka fra Ljubo Krasic i fra Hrvoslav Ban, te iz Montreala Darija Klanac kao predstavnici tada postojecih hrvatskih skola. Uskoro su izradjeni prvi prirucnici, razradjen je sustav i program rada, pa je broj novih skola brzo rastao.

HISAK je vec 1976. u suradnji s Antom Beljom i Vinkom Grubisicem utemeljen i u Kanadi kao posebna sekcija za Kanadu, da bi 1982. bio organiziran kao skolsko-odgojna ustanova. Godine 1978. organizirani su prvi seminari za ucitelje u Torontu, Sudburyju, Edmontonu i Vancouveru na kojima se okupilo 198 sudionika. Nakon toga su Vinko Grubisic i Ljubo Krasic pripremili "Hrvatski jezik 1 " i "Hrvatski jezik 2" kao sluzbene prirucnike za prva cetiri razreda skole.

Posto je strucna vladina komisija iz Ottawe prihvatila ta dva udzbenika, davsi im visoku ocjenu, izdani su uz potporu Ministarstva multikulturalizma 1979/80. i postali standardni prirucnici za hrvatske izvandomovinske skole. Uz manja dotjerivanja i dodatak cetverojezicnog - hrvatskog, njemackog, engleskog i francuskog rjecnika - prirucnici su dozivjeli cetiri izdanja.

U medjuvremenu je 1980. godine fra Ljubo Krasic dosao na sluzbu u Sudbury, gdje su vec djelovali Ante Beljo i Vinko Grubisic, pa je srediste HISAK-a od 1980. do 1987. bilo u Sudburyju. U tom periodu organizirana su i dva medjunarodna seminara o hrvatskom jeziku i kulturi za ucitelje hrvatskih skola: prvi 1984., a drugi 1986. Na seminarima su se nasli hrvatski ucitelji ne samo iz cijele Kanade i Amerike nego i iz Juzne Amerike, Australije, Svicarske, Svedske, Njemacke, Francuske i Hrvatske, kao i predstavnici kanadskog skolstva i delegati iz drugih etnickih skola.

Sa seminara je 1984. upucena "Deklaracija o imenu i polozaju hrvatskog jezika" svim sveucilistima u Americi i Kanadi, Australiji i Europi na kojima se predavao "srpsko-hrvatski" ili koja su u svom sastavu imala slavisticki odjel. Deklaracija je takodjer upucena stotinama sveucilisnih knjiznica, te ministarstvima i uredima vlada na koje se to pitanje moze odnositi. HISAK je od 1978. postao i redovni sudionik i standardni izlagac, zajedno sa sezdesetak sveucilista i izdavackih kuca, na godisnjim konferencijama "Americkog udruzenja za promicanje slavenskih studija" na kojima se okupi dvije do cetiri tisuce strucnjaka i profesora s podrucja slavistike. Takvim sistematskim radom konacno je 1985. godine hrvatski jezik odvojen od srpskog, pa se oni od tada tretiraju kao dva zasebna jezika.

Skole hrvatskog jezika djeluju u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Montrealu, Ottawi, Norvalu-Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu-St. Thomasu, Windsoru. U nekim mjestima ima vise skola.

Hrvatske skole, od kojih neke okupljaju cak 500 ili 700 daka, kao u Torontu, Vancouveru ili Mississaugi, trude se da generacije mladih Hrvata koje su privrzeni svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja, ili djedova i baka. Da bi se ostvarilo, djeca trebaju nauciti hrvatski jezik.

Vec nakon nekoliko godina sistematskog rada skola, u hrvatskim sredinama pocelo se osjecati zivlje i potpunije ukljucivanje mladih gimnazijalaca i sveucilistaraca u zivot zajednice i u programe koje oni, bez poznavanja hrvatskog jezika, ne bi imali ni sposobnosti ni hrabrosti preuzeti. Iz redova nekadasnjih djaka hrvatskih skola nastala su hrvatska studentska udruzenja na sveucilistima u Torontu, Hamiltonu, Waterloou i drugdje.

Osim toga, stotine djaka koji su zavrsili osam odnosno deset godina hrvatske "subotnje" skole pripremljeni su da se za njih uvede hrvatski kao gimnazijski predmet, sto je vec koncem sedamdesetih godina u Mississaugi ostvario Vinko Grubisic zajedno s profesorom Meglerom, da bi se devedesetih godina hrvatski razredi rasirili u Mississaugi, Oakvilleu, Torontu, Hamiltonu, Cambridgeu, Kitcheneru.

U tome su veliku ulogu odigrali pozrtvovni ucitelji - dr. Vinko Grubisic, Ana Ganza, Ana Prkacin, Biserka i Boris Cetinic, Ivica Curok, Zoran Pejovic, s. Ligorija Mateljan i drugi. Hrvatske skole u Kanadi uzivaju podrsku federalnih i provincijskih skolskih vlasti, iako glavni teret ipak pada na hrvatske zupe, ucitelje i organizatore.

Mladi Hrvati koji su prosli kroz te skole pokazuju vece zanimanje za Hrvatsku i rado je posjecuju, nerijetko radeci preko ljeta kako bi zaradili za avionsku kartu za Hrvatsku.

Katedra hrvatskog jezika i kulture

Nakon sto je kroz hrvatske skole stvorena jaka baza potencijalnih studenata hrvatskog jezika na sveucilisnoj razini te za takav pothvat pripremljen teren u sveucilisnim slavistickim krugovima, vodstvo HISAK-a je, na inicijativu clana sredisnje uprave Gojka Suska iz Ottawe, 1984. zapocelo projekt osnutka katedre hrvatskog jezika i kulture na jednom od kanadskih sveucilista.

Zahvaljujuci organizatorskim sposobnostima i upornosti Gojka Suska, koji je iste godine izabran i za predsjednika novoosnovane Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, te danonocnom radu drugih clanova odbora, inicijativu su ozbiljno prihvatili hrvatski poslovni ljudi i tako joj 1985. godine dali snazniji zamah - posebno od kada je inzenjer Anton Kikas postao predsjednik Drustva hrvatskih privrednika i intelektualaca u Kanadi, a jedan od najuspjesnijih hrvatskih poslovnih ljudi Ivica Zdunic dao prvih sto tisuca dolara za katedru hrvatskog jezika i kulture.

Nakon sto je, zahvaljujuci umjesnosti Antona Kikasa, 1986. godine skupljena svota od pola milijuna dolara kao potrebni polog za katedru, poceli su intenzivni pregovori s York sveucilistem kao najozbiljnijim kandidatom.

Ubrzo se otkrilo, da je Jugoslavija umijesala svoje prste, jer je pred samo zakljucenje pregovora jedan clan sveucilisnog pregovarackog tima postavio direktno pitanje: Sto ako bi jugoslavenska ambasada zatrazila da se jezik zove srpsko-hrvatski? Dobio je hladnu lekciju da Hrvati nisu dosli pregovarati s Jugoslavijom, nego sa Sveucilistem York, kao slobodni kanadski gradjani sa slobodnom i nezavisnom kanadskom akademskom ustanovom, te da Hrvate ne zanimaju politicki interesi jedne strane diktature, nego jezicni i znanstveni interesi i prava kanadskih Hrvata. Iako se predstavnik York sveucilista pokusao izvuci i prikriti pozadinu pitanja, tvrdeci da je to bilo samo hipoteticno pitanje, nekoliko dana kasnije pokazalo se da je hrvatski pregovaracki tim ispravno prozreo odakle je vjetar zapuhao. Bas u to vrijeme u Hrvatskoj su komunisticki komiteti, u kojima su glavnu rijec vodili srpski komunisti ili hrvatski kolaboracionisti, vrsili nove pritiske da se i u Hrvatskoj dokine naziv "hrvatski knjizevni jezik".

York sveuciliste je u svom novom dopisu prekrsilo prethodno dano pismeno jamstvo, pa je pregovaracki tim, sastavljen od Gojka Suska, fra Ljube Krasica, Antona Kikasa, Ante Belje, Zorana Pejovica i Zlatka Bobesica, dobio puno povjerenje i podrsku prosirenog odbora Zaklade i hrvatskih poslovnih ljudi koji su dali najvise sredstava za katedru, da pregovore s drugim sveucilistima nastave u potpunoj tajnosti sve do konacnog potpisivanja ugovora.

Time su nastojanja Jugoslavije da i u Kanadi provodi kulturni genocid nad Hrvatima bila presjecena. Od vise dobivenih ponuda, pregovaracki tim je ocijenio da je najprihvatljivija i najkorisnija za Hrvate i za sveuciliste ponuda Sveucilista Waterloo. Radi kontakta sa sveucilistem, tada je u pregovaracki tim adoptiran i lokalni predstavnik Janko Peric, predsjednik Drustva hrvatskih umjetnika u Kanadi.

Tek kad je ugovor svecano potpisan 21. travnja 1988. i kad je "Gazette" objavila osnutak Katedre hrvatskog jezika i kulture kao jedan od znacajnih dogadjaja godine, pregovaracki tim je izvijestio Zakladu i hrvatsku javnost da je zadatak obavljen i cilj postignut, Katedra osigurana! Katedra je proradila u rekordnom roku jos iste jeseni.

Sveuciliste je profesorom Hrvatske katedre imenovalo dr. Vinka Grubisica, covjeka koji je vec odgojio generacije kanadskih Hrvata i pripremio ih za studij hrvatskoga jezika i kulture na sveucilisnoj razini.

Fra Ljubo Krasic
Prvi predsjednik
Kanadsko-hrvatski kongres K.H.K
http://www.crocc.org/
prije 328 dana
 
Curman
Curman,
Vinko Grubišić
TRIDESET GODINA HRVATSKOGA JEZIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA ONTARIJA

Sredinom 1976. hrvatski jezik postao je dijelom srednjoškolskoga programa u Ontariju (Kanada) zahvaljujući tadašnjoj ministrici za školstvo Betty Stevenson i lobističkim naporima hrvatskih ljudi, među kojima je djelovao i najplodniji pisac udžbenika za učenje hrvatskoga jezika i kulture u emigraciji u XX. stoljeću – dr. Vinko Grubišić • Škole hrvatskoga jezika i kulture djeluju diljem Kanade i to u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault St. Marie, Sudburryju, Montrealu, Ottawi, Norvalu, Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu, St. Thomasu i Windsoru trudeći se da generacije mladih kanadskih Hrvata, privrženih svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja i djedova

Iste kišne večeri kad sam stigao u Kanadu, 1. studenoga 1975. nazvao me do tada mi potpuno nepoznati profesor Zdravko Robert Megler i, nakon kraćega uvoda, napomenuo da ćemo se vidjeti idući dan, nakon sv. mise, ispred hrvatske crkve. Danas pokojni prof. Megler bio je predsjednik udruženja «Canadian Teachers of the Croatian Heritage», a razlog njegova sastanka je sljedeći: postoji mogućnost da se uvede hrvatski jezik kao nastavni predmet u srednje škole provincije Ontario. Za to treba ispuniti sljedeće uvjete:

a) imati dovoljan broj zainteresiranih učenika;

b) program prihvaćen od Ministarstva za školstvo i kulturu provincije Ontario;

c) kvalificirana srednjoškolskoga profesora.

Odmah smo se dali na višestruki posao. Trebalo je najprije sastaviti programe za pet različitih razreda (od 9. do 13, jer tada je provincija Ontario imala i 13. razred) i to na petom stupnju, što je omogućavalo učenicima pristup sveučilištu.

Četrdesetak kutija knjiga što sam ih poslao iz Švicarske nisu još stigle pa je to otežavalo rad na programima. No sretna je okolnost bila da mi je naš prijatelj, svećenik istočnoga obreda vlč. Božidar Vidov stavio svoju bogatu knjižnicu na raspolaganje, a i moje su knjige stigle prije nego što sam očekivao. Programi su priređeni prema svim tadašnjim školskim standardima i kriterijima, na čemu nam je od ogromne pomoći bila gospođa Miriam di Giuseppe, Hrvatica koja je bila stručnjakinja upravo za pripravu školskih programa.

S Ministarstvom se surađivalo u tišini jer smo znali kako će tadašnji jugoslavenski konzulat i tadašnji profesor slavistike, bolje rečeno «srpsko-hrvatskog» Milan Sudučki, sve sile uložiti da spriječe uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole. Nakon manje od mjesec dana tadašnja ministrica za školstvo i kulturu Betty Stevenson prihvatila je programe i sada je preostalo ispunjavanje dvaju preostalih uvjeta.

Jugokonzulat i Surdučki su upravo bjesomučno nastojali dokazati kako bi bilo apsurdno uvesti jedan jezik «koji ne postoji». Naš je odgovor na takve primjedbe bio vrlo jasan: ako ti drugovi ili gospoda ne znaju ustavnu definiciju jezika zemlje koju predstavljaju, to je njihov problem. Imali smo prijevod stavaka o jeziku i jezicima jugoslavenskoga kao i hrvatskoga Ustava. Uz to smo naglašavali da kanadski porezni obveznici hrvatskoga podrijetla žele da njihova djeca uče jezik svojih predaka, a to je hrvatski jezik. I to je bio najjači «dokaz».

Neki teorijski radovi prof. Stjepana Babića te Dalibora Brozovića mogli su biti uvijek od koristi, ali se zaista nije imalo smisla upuštati ni u kakve velike diskusije o postojanju ili nepostojanju ovog ili onog, jer bi to bilo jednostavno beskorisno gubljenje vremena. Kako sam u međuvremenu položio profesorski ispit (jer doktorat vam ne daje pravo da predajete na srednjoj školi, za što je potreban poseban ispit srednjoškolskog profesora da dobijete «Letter of Standing», a onda nakon dvjesto radnih dana, odnosno tisuću i dvjesto sati da dobijete «Teacher Certificate») s pravom predavanja posvuda gdje su engleski i francuski nastavni jezici, pitanje profesora smo riješili.

Ostalo je na prvi pogled lakše, a u biti najkompliciranije pitanje učenika. Prof. Megler u suradnji s nekim drugim hrvatskim entuzijastima, od kojih su se uvijek isticali Jerko Nekić i Marin Sopta, bili su od velike pomoći. Tu su nam se pridružili Stjepan Mišljenović te bračni par Jelena i Nikola Vrdoljak. Djevojke i mladići iz njihove plesne grupe «Zrinski-Frankopan» gotovo su se svi upisali u hrvatsku školu. Tako je početkom srpnja 1976. hrvatski jezik postao dio školskoga programa ljetne škole, a već u rujnu bila su dva razreda hrvatskoga jezika i kulture u Torontu. Ljetna škola u Torontu završila je priredbom, odnosno izvedbom narodne drame «Robinja», u koju su se uključili gotovo svi učenici.

Ovaj se srednjoškolski program sjajno uklapao u rad tada vrlo aktivne hrvatske prosvjetne organizacije HIŠAK (Hrvatske izvandomovinske škole Amerike, Australije i Europe) kojoj je na čelu dugi niz godina vrijedni požrtvovni fra Ljubo Krasić, a od velike je pomoći bilo i nekoliko seminara koje je HIŠAK organizirao, koji su uključivali sva značajnija mjesta gdje je djelovala škola hrvatskoga jezika i folklora.

Kako je školski program hrvatskoga jezika prihvatilo Ministarstvo, već od rujna se Torontu priključila i Mississauga, gdje su bila dva razreda hrvatskoga jezika, a kao i u Torontu u dvama razredima bilo je više školskih programa. Tu je ogromni posao obavio Mate Bogoje, koji je organizirao dva razreda učenika koji su pohađali hrvatski jezik u Missisaugi ne tako davne 1976. godine. Početnici u hrvatskome jeziku i učenici slabijega poznavanja hrvatskoga išli bi u jedan razred, a napredni u drugi.

Trebalo je tako u istom razredu slijediti nekoliko programa. Kasnije su škole u drugim mjestima uvele hrvatski kao nastavni predmet, u Kitcheneru, Bramptonu, Hamiltonu, Ottawi... Programi su se mijenjali, upotpunjavali... Kad je Hrvatska postala slobodna i demokratska država, sve je postalo daleko lakše, sve se – rekli bismo – normaliziralo, a suradnja s Hrvatskim konzulatom u Missisaiugi omogućuje nove polete i nova ostvarenja.

Prilog:
RATIONALE 1
(Croatian III - Revised Course)

The aim of the course is to provide students (regardless of their ethnic affiliation or age) with the opportunity to expand their basic knowledge of the Croatian language, which is spoken in the Republic of Croatia, Yugoslavia, and to learn more about the Croatian culture which is 1300 years old. The following five groups of students could benefit from the third level of the course. All would, of course, have successfully completed the Croatian II, or its equivalent.

I. Students who are affiliated with a Croatian Canadian Community by birth and wish to preserve their heritage. Inclusion of Croatian Language in a Secondary School Program is the most effective way in which the Croatian Community can maintain their heritage and culture in their new homeland, and at the same time, reinforce their feeling of belonging to our Canadian society.

2. Students who become affiliated with the Croatian Canadian Community by marriage and want to continue to develop their communication skills and hence strengthen their family relationship.

3. Students from other ethnic origins who are affiliated with the Croatian Canadian Community by interest (members of folk dance groups, soccer clubs, etc.) and want to expand and improve their knowledge for travel in Croatia.

4. Students who intend to study History at the University level and major in the Medi- terranean or Central European History, Croatia in particular.

5. Students who intend to study Slavic languages at the University level in Canada or abroad and use the Croatian as one subject, or as the bridge to the Russian language, or to the Old Slavic language which is a compulsory subject at any Slavic Institute in the world.

II. GENERAL AIMS

(a) The course will deal, at a senior-intermediate level with all four communication skills but with increased emphasis on reading and writing.

(b) The course will involve continued study of Croatian history, geo¬graphy and the introduction of classical, renaissance and Croatian dialectal literature selections.

III. OBJECTIVES

At this level, the language of instruction is Croatian. Students successfully completing Croatian III should be able to demonstrate the

Summary

THIRTY YEARS OF THE CROATIAN LANGUAGE IN THE SECONDARY SCHOOLS OF ONTARIO (CANADA)

In mid 1976 the Croatian language became a part of the secondary school program in Ontario (Canada) thanks to the Minister of Education at the time, Betty Stevenson, and the lobbying effort of Croatians, including those of Vinko Grubišić, the most prolific writer of textbooks for the Croatian language and culture in the Croatian communities abroad in the 20th century.

This secondary school program dovetailed brilliantly with the activity of the, at the time very active, Croatian educational organisation HIŠAK (Croatian Schools of America and Canada) led for many years by the worthy and selfless Friar Ljubo Krasić. Also of great help were the several seminars organised by HIŠAK that included all of the more significant places where Croatian language and culture schools were active in the Croatian communities abroad.

Croatian language and culture schools are active across Canada, in Victoria, Vancouver, Edmonton, Calgary, Winnipeg, Thunder Bay, Sault St. Marie, Sudbury, Montreal, Ottawa, Norval, Georgetown, Mississauga, Brampton, Toronto, Oakville, Hamilton, Kitchener, London, St. Thomas and Windsor, all making the effort to instil into a gen- eration of young Canadian Croatians, dedicated to their new homeland, a love of the Croatian homeland of their parents and grandparents.

Resúmen

TREINTA AÑOS DE ENSEÑANZA DE IDIOMA CROATA EN LAS ESCUELAS SECUNDARIAS DE ONTARIO (CANADÁ)

A mediados de 1976 el idioma croata comenzó a formar parte del programa de ense- ñanza secundaria en Ontario (Canadá) gracias a la gestión de la ministra de instrucción pública de aquélla época, Betty Stevenson, y a la actividad de los „lobbys“ croatas. En dichos lobbys actuaba el dr. Vinko Grubišić, uno de los autores mas prolíficos de manu- ales de idioma y cultura croata para la emigración.

Este programa de enseñanza secundaria se adaptaba de modo excelente al trabajo de la muy activa organización cultural croata „Escuelas croatas fuera de la Patria - de América, Australia y Europa“ (ECfP), encabezada durante muchos años por el diligente y sacrificado fray Ljubo Krašić. Fue grande el aporte de seminarios organizados por la ECfP en todos los lugares significativos donde existían escuelas de idioma y cultura croata para la diáspora.

Actualmente, dichas materias se enseñan a lo largo y ancho de Canadá en escuelas de Victoria, Vancouver, Edmonton, Calgary, Winnipeg, Thunder Bay, Sault St. Marie, Sudbury, Montreal, Ottawa, Norval, Georgetown, Mississauga, Brampton, Toronto, Oakville, Hamilton, Kitchener, London, St. Thomas y Windsor. La finalidad de dichas escuelas es motivar a las jovenes generaciones de croatas canadienses para que del mismo modo como aman a su nueva Patria, aprendan a querer a Croacia, la tierra natal de sus padres y abuelos.

Vinko Grubišić:
Trideset godina hrvatskoga jezika u srednjim školama Ontarija

Godina 2006 - 20007

stranica 105 - 109 link:
http://www.matis.hr/pdf/HIZ_2007.pdf
prije 328 dana
 
Curman
Curman,
Hrvatski jezik predaje se i na Sveučilištu u Torontu, šezdesetak studenata prati nastavu o hrvatskoj kulturi

U Vjesniku ste pisali nekoliko puta o nastavi hrvatskoga jezika na raznim učilištima izvan domovine. U tim napisima spomenuli ste, među ostalim, i prilike u kanadskoj provinciji Ontario, osvrnuvši se uglavnom na rad sveučilišta u gradiću Waterloo, udaljenom oko stotinjak kilometara od Toronta, glavnoga grada provincije. Međutim, u Vjesniku nije spomenuto jedno mnogo veće i poznatije sveučilište na kojem se također predaje hrvatski jezik, a to je University of Toronto, drugo po veličini sveučilište u Kanadi.

Pretpostavljamo da je to zbog toga jer se s tim radom počelo tek nedavno, pa podatci o tome i kako je do toga došlo - još nisu postali opće poznati i priznati. U želji da Vjesnikove čitatelje i hrvatsku javnost, a naročito sve one koji su pročitali prijašnje članke, upoznamo sa stanjem i događajima u Torontu molimo da objavite sljedeće podatke:

Hrvatska zajednica u Torontu pokušavala je kroz drugi niz godina postići da se na ovdašnjem sveučilištu ukine nastava »srpsko-hrvatskog«, te da se umjesto toga uvede posebno podučavanje u hrvatskome i srpskom jeziku. Tomu se stalno suprotstavljao jaki srpski lobby kojemu to, jasno, nije išlo u prilog, iz svima poznatih razloga.

Kad je postalo jasno da do povoljna rješenja u Torontu neće tako skoro doći, hrvatska zajednica je odlučila da se pristupi osnivanju katedre za hrvatski jezik na Sveučilištu u Waterloou, jer su tamo postavljeni uvjeti bili, iako strahovito skupi, ipak prihvatljivi. Prilike u Torontu počele su se mijenjati, i to iz dva razloga: prvo, osnovana je naša udruga bivših studenata prijatelja hrvatskih sveučilišta Almae Matris Croaticae Alumni, koja si je kao jedan od zadataka uzela rad na promidžbi hrvatskoga jezika, i nakon toga, drugo: uspjeh u Domovinskom ratu koji je Hrvatsku konačno oslobodio srpske hegemonije.

Upravni odbor udruge nastavio je s radom na tome području, te je stalno održavao dijalog s čimbenicima na Torontskom sveučilištu, nastojeći da ih uvjeri o potrebi da se, napokon, i u Torontu prizna naša stvarnost. Nije bilo lako i trebalo je dosta vremena da se led probije, no napokon smo ipak postigli ne samo da se hrvatski jezik i kultura uvedu kao poseban predmet, nego i da se podučavanje studenata povjeri lektoru iz Zagreba, budući da su i postojeći profesori i mi smatrali da bi, s obzirom na prošla iskustva, to bilo najelegantnije rješenje.

U našim nastojanjima imali smo podršku ne samo naših članova nego i mnogih pojedinaca, torontskoga ogranka Kanadsko-hrvatskog kongresa te Instituta za hrvatski jezik Sveučilišta u Zagrebu. Kad je došlo vrijeme da se ova akcija postavi na što širu osnovu, vodstvo je preuzeo torontski ogranak Kanadsko-hrvatskog kongresa koji, kao krovna organizacija svih hrvatskih udruga u Torontu, daje širi značaj svemu hrvatskom djelovanju.

Kanadsko-hrvatski kongres Ogranak Toronto potpisao je ugovor o suradnji s University of Toronto i Institutom za hrvatski jezik Sveučilišta u Zagrebu s trajanjem od tri godine, prema kojem će Institut osigurati lektora za hrvatski jezik, a Kongres snositi troškove s tim u svezi. Tako je završila »srpsko-hrvatska era« i počela nastava hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Torontu. U prvoj školskoj godini 1997./1998. naša nova lektorica Jasna Šego imala je samo šest službeno upisanih studenata, no uskoro su njezina predavanja počeli posjećivati i studenti koji nisu upisali, ali, čini se, nisu mogli odoljeti znatiželji!

Profesorica Šego uspjela je na samom početku uspostaviti dobru suradnju sa studentima i u toku godine organizirala je i dopunske sadržaje kao: izvedbu dijela predstave »Govorite li hrvatski?« po gostujućem glumcu iz Zagreba, i održala predavanja »Povijesni razvoj hrvatskog jezika« i »Ujevićev pakao i raj« (ovo na engleskom jeziku uz recitacije originala i prijevoda). Osim toga, priredila je koncert hrvatskih studenata s bogatim programom pjesama, instrumentalne glazbe i recitacijom djela hrvatskih autora na hrvatskome i engleskom jeziku uz projekciju slika našeg slikara Antona Cetina.

U punoj dvorani kanadska publika imala je priliku vidjeti djelić duhovnih bogatstava hrvatskog naroda, te je nagradila izvođače oduševljenim pljeskom. Osim navedenoga, priređen je i seminar za nastavnike hrvatskoga jezika na osnovnim i srednjim školama južnog Ontarija s temama »Hrvatski jezik danas«, »Motivacija i kreativnost u nastavi« te »Metodički pristup pjesmama D. Cesarića u osnovnoj i srednjoj školi«.

U novoj školskoj godini 1998./1999. broj upisanih studenata je znatno porastao: na početni stupanj upisalo se 14, a na srednji stupanj deset studenata. Osim toga, profesor Ralph Bogert predaje hrvatsku kulturu na engleskom jeziku tako da se - zajedno s njegovim studentima - ukupno 57 studenata bavi hrvatskim jezikom i kulturom. I ove godine održan je već seminar za nastavnike hrvatskoga jezika u osnovnim školama, kojem je prisustvovalo više od 50 sudionika, a ovogodišnji koncert, na kojem su se između ostaloga čule i naše duhovne pjesme kao »Zdravo Djevo, kraljice Hrvata«, bio je opet veliki uspjeh kod kanadske publike. Predviđamo da u sljedećoj školskoj godini imamo četiri tečaja hrvatskoga jezika (početni i napredni) i tečajeve za hrvatsku književnost.

VLADIMIR BENKOVIĆ,
član Upravnoga odbora Almae Matris Croaticae Alumni, Toronto
prije 328 dana
 
Curman
Curman,


Odluka Hrvatskoga sabora o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

U skladu sa neotuđivim pravom Republike Hrvatske na samoodređenje,

-polazeći od volje građana Republike Hrvatske iskazane na referendumu od 19. svibnja 1991. godine,

-polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske, koju je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednici od 25. lipnja 1991. godine,

-utvrdujući da je tromjesečni rok o odgodi primjene Ustavne odluke koji je određen Brijunskom deklaracijom istekao 7. listopada 1991. godine,

-utvrdujući da su u roku utvrđenom Brijunskom deklaracijom pojačane agresivne akcije, tzv. JNA i srpskih terorista, na gradove i sela, da su bezobzirno uništavane bolnice, škole, crkve, kulturni spomenici i drugi civilni objekti, što je kulminiralo čak napadanjem i bombardiranjem povijesne jezgre Zagreba pri čemu su oštećene i zgrade Rezidencije Predsjednika Republike, Vlade i Hrvatskog sabora u vrijeme zasjedanja, sa pokušajem atentata na Predsjednika Republike,

-utvrdujući da Jugoslavija kao državna zajednica više ne postoji, Sabor Republike Hrvatske na zajedničkoj sjednici svih vijeća održanoj 8. listopada 1991. godine, donosi

ODLUKU

1.Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,

2.Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije - SFRJ,

3.Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije - SFRJ,

4.Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ, na temelju načela uzajamnosti i spremna je s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu uspostaviti, održavati i razvijati prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i druge odnose,

5.Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država, jamčeći i osiguravajući temeljna prava čovjeka i nacionalnih manjina,zajamčenih izričito Općom deklaracijom Ujedinjenih naroda, Završnim aktom Helsinške konferencije, dokumentima KESS-a i Pariškom poveljom u sklopu europskih integracijskih tijekova, pripravna je ulaziti u međudržavne i međuregionalne asocijacije s drugim demokratskim državama,

6.Republika Hrvatska nastavit će postupak utvrđivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike bivše SFRJ i u odnosu na bivšu federaciju,

7.Ova odluka stupa na snagu u trenutku njezina donošenja.

Zagreb, 8. listopada 1991.

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Sabora
dr. Žarko Domljan, v. r.
prije 365 dana
 
Curman
Curman,


NA DANASNJI DAN
Zagreb, 7. listopada 2004.
RAKETIRANJE BANSKIH DVORA

HRT - U jesensko poslijepodne radarska služba Hrvatske vojske primijetila je na zaslonu odsjaj nekoliko bojnih zrakoplova jugoslavenske vojske. Oko 15 sati sirene u Zagrebu označile su zračnu opasnost. Nekoliko minuta kasnije tišinu nad zamrlim gradom prekinuo je zvuk zrakoplova, a potom vrlo snažna detonacija. Nad Gornjim gradom nadvio se oblak prašine i dima. Nekoliko minuta kasnije Hrvatski radio obavještava: Zločinačko jugoslavensko zrakoplovstvo napalo je Banske dvore i raketiralo samu radnu sobu predsjednika Tuđmana.

Pukim slučajem u tome trenutku predsjednik Tuđman nije bio u svojoj sobi, međutim prilikom raketiranja jedan je građanin ubijen, a nekoliko je civila i gardista ranjeno u okolici Banskih dvora. Počinjena je i znatna materijalna šteta. Zbilo se to 7. listopada 1991.

Vijest o atentatu izazvala je ogorčene reakcije diljem svijeta. Predsjednik Tuđman u večernjem je televizijskom intervjuu izjavio kako osuđuje srpski terorizam, ali da Hrvatsku na svome putu do suverenosti i neovisnosti ne mogu spriječiti ni zločini niti žrtve. Hrvatska bi nastavila živjeti i bez mene, a sada će sa mnom živjeti u slobodi, naglasio je dr. Franjo Tudjman.

Službeno priopćenje srpskih političara i jugoslavenske armije bilo je očekivano - porekli su bilo kakvu upletenost u pokušaj atentata na hrvatskog predsjednika. Tvrdili su čak da jugoslavenski bojni zrakoplovi nisu ni letjeli toga dana. No raketiranje Banskih dvora bila je pomno isplanirana akcija srpske vojske i obavještajne službe.

U trenutku raketiranja u pogođenoj je sobi doktor Tuđman trebao održati sastanak s tadašnjim jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem i s predsjednikom jugoslavenskog predsjedništva Stjepanom Mesićem. Plan srpskih političara i vojske bio je da jednim udarcem obezglave i Hrvatsku i Jugoslaviju - Mesića bi zamijenio srpski član predsjedništva, bilo bi proglašeno izvanredno stanje i vojska bi izašla na ulice. Srpski zločinački naum spriječila je tek slučajnost - predsjednik Tuđman nekoliko je minuta ranije izašao sa svojim gostima iz sobe i izbjegao atentat.
prije 365 dana
 
Curman
Curman,

Kanadski premijer prvi put u Hrvatskoj

Kanadski premijer Stephen Harper počinje dvodnevni službeni posjet Hrvatskoj, u sklopu svoje prve europske turneje u ovoj godini, koja obuhvaća summit Kanada-EU u Bruxellesu te posjete Nizozemskoj i Njemačkoj, priopćio je u ponedjeljak njegov ured. Harper, prvi kanadski premijer koji posjećuje Hrvatsku, u Zagrebu će se sastati s premijerkom Jadrankom Kosor i predsjednikom Ivom Josipovićem.

Prvi službeni posjet kanadskog premijera Hrvatskoj svjedoči o velikom napretku u razvoju, godinama zahlađenih, bilateralnih odnosa dviju zemalja, koji po riječima Harperova glasnogovornika Dimitrija Soudasa nikada nisu bili bolji. Kanada je deseto najveće svjetsko gospodarstvo, s bruto nacionalnim dohotkom (BDP) od 1,281 milijardi dolara 2009., i jedna od najbogatijih zemalja svijeta s 31,639 dolara dohotka po stanovniku (2008.). Hrvatska veleposlanica u Kanadi, Vesela Mrđen-Korać, ocijenila je u telefonskom razgovoru za Hinu kako Harperov posjet Hrvatskoj svjedoči da je političko-pravni okvir kanadsko-hrvatskih odnosa potpuno razvijen te da postoji obostran interes za razvoj gospodarskih i trgovinskih odnosa.

Kanadski premijeri rijetko putuju u Europu, i to obično u velike partnerske države. Hrvatska je prepoznata kao potencijalni politički i trgovinski partner u jugoistočnoj Europi i šire, kazala je Mrđen-Korać. Premijer Harper najavio je da će se na summitu razgovarati o proširenju slobodne trgovine između Kanade i EU-a te o ubrzavanju međunarodnog gospodarskog oporavka.

Prijatelji životinja zamolili Josipovića i Kosor da apeliraju kod premijera

Vjerujemo da ste upoznati da je Hrvatska bila među prvim zemljama u svijetu koja je 28. ožujka 2006. uz Meksiko, SAD, Belgiju, Nizozemsku i Sloveniju zabranila uvoz krzna i proizvoda od tuljana. Broj zemalja koje su im se priključile uvelike se povećao otkako je nedavno i čitava Europska unija uvela takvu zabranu, stoji u dopisima predsjedniku i premijerki. Prijatelji životinja zamolili su ih da iskoristite utjecaj i ugled te apeliraju na premijera Harpera da učini sve što je u njegovoj moći kako bi se pokolj tuljana u Kanadi zaustavio.
prije 365 dana
 
Prikaži sve (14)
Activities
X
Please Login
Chat
X
Please login to be able to chat.
Activities
Chat (0)