Tko je u Marseilleu 1934. ubio kralja Aleksandra, a tko Louisa Barthoua?

Nacionalni Kongresi

I gotovo 80 godina od atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleu, 3. listopada 1934., opet se ponavljaju podmetanja koja su bila proizvod beogradske, ali i tadašnje francuske političke kuhinje. Tome je sad podlegla i Hélene Carrere d’Encausse, stalna tajnica Francuske akademije, koja u svojoj najnovijoj knjizi o povijesti akademije, pod naslovom „Stoljeća besmrtnosti“, piše o tragičnoj smrti tadašnjeg francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua. Tako ona na dva mjesta piše, prvo ovo: “Louis Barthou bit će ubijen šesnaest godina kasnije uz jugoslavenskog kralja Aleksandra, tužna epizoda u vječnom sukobu naroda na Balkanu, a ubojica je bio Hrvat!”. I onda ovo: “Barthoua je dvije godine kasnije ubio hrvatski terorist … koji je htio ubiti kralja Aleksandra – jer balkanska se tragedija preselila u Marseille – i u istom zamahu ubio je kralja, gosta Francuske, i francuskog ministra vanjskih poslova koji ga je primio.“

Taj navod, da je Barthoua, inače i člana Francuske akademije, pa je i zbog toga predmet knjige, ubio hrvatski terorist zgrozio je hrvatske intelektualce koji prate zbivanja u Francuskoj, posebice zato što to dolazi iz same Francuske akademije. Prva je to zamijetila Zagrepčanka Nada Majer, dugogodišnja prevoditeljica s francuskog jezika za mnoge hrvatske državne i druge institucije, nakon što je za knjigu čula, naručila je i pročitala. Ona je odmah alarmirala Georges-Marie Chenua, prvog francuskog veleposlanika u Hrvatskoj, a on je onda predložio da se autorici uputi opširno pismo s razloženim povijesnim činjenicama te da to učini dr. Marc Gjidara, pravnik i jedan od najpoznatijih hrvatskih intelektualaca izvan domovine. I on se prihvatio pisanja te je tako nastalo njegovo pismo koje je prošlog mjeseca uputio autorici knjige i u kojemu je dosad zacijelo najdetaljnije nego itko prije njega rekonstruirao taj povijesni događaj.

Pismo prenosim u cijelosti:

Gospođa Hélene Carrere d’Encausse
Stalna tajnica Francuske akademije
23, quai Conti
75270 – Pariz

Pariz, 11. travnja 2012.

Gospođo,

u svojoj knjizi o povijesti Francuske akademije, pod naslovom “Stoljeća besmrtnosti“, objavljenoj kod izdavačke kuće Fayard, govorite o tragičnoj smrti Louisa Barthoua. Tako na dnu stranice 226. i na vrhu stranice 227. pišete: “Louis Barthou bit će ubijen šesnaest godina kasnije uz jugoslavenskog kralja Aleksandra, tužna epizoda u vječnom sukobu naroda na Balkanu, a ubojica je bio Hrvat !”. Na stranici 255. također dodajete : “Barthoua je dvije godine kasnije ubio hrvatski terorist … koji je htio ubiti kralja Aleksandra – jer balkanska se je tragedija preselila u Marseille – i u istom zamahu ubio je kralja, gosta Francuske, i francuskog ministra vanjskih poslova koji ga je primio”.

Svaki dobro obaviješteni čitatelj može biti samo iznenađen ovim izjavama koje se, s jedne strane odnose na ubojstvo kralja i na stvarnu nacionalnost (ubojice) i drugih okolnosti smrti Louisa Barthoua, što ne odgovara ni stvarnim činjenicama ni povijesnoj istini. Ugled institucije koju predstavljate i vaše poznato ime stoga zahtijevaju apsolutnu točnost u iskazivanj opisanih događaja i i njihov komentar. Svrha je ovog pisma da bude što je moguće preciznije, za vašu osobnu informaciju, za članove Akademije kao i za vaše čitatelje.

Izvršitelj atentata na jugoslavenskog kralja 9. listopada 1934. u Marseillesu,imao je putovnicu na ime “Petr Kelemen” koju je 20. svibnja 1934. izdao čehoslovački konzul u Zagrebu. Bio je Makedonac, član Makedonske unutarnje revolucionarne organizacije (VMRO) o čemu svjedoči tetovaža nađena na njegovu mrtvom tijelu nakon napada. U izvješću policijskog komesara Pierrea Calsa, iz marsejske policije detaljno je opisana tetovaža sastavljena od vijenca s mrtvačkom glavom u sredini, s prekriženim kostima potkoljenice. Iznad i ispod mrtvačke glave su bila dva natpisa: s jedne strane, akronim organizacije “BMPO (ćirilična verzija akronima VMRO) i drugi, geslo “sloboda ili smrt”. Kelemen si je dao napraviti tu tetovažu tijekom boravka u zatvoru Kiroutkov u Sofiji 1924. godine.

Radi se zapravo o Veličko Georgiev Kerinu, sinu Dimitrija Veličko Kerina i Rize Hristokove Abadijeve, rođenom 18.listopada 1897. u Kamenici, u Bugarskoj. Sa svoje dvije sestre i bratom on je dakle izvorno bugarsko-makedonskog podrijetla s obzirom na državljanstvo svojih roditelja. U općinskim matičnim knjigama u Sofiji o njemu se govori kao o Bugarinu rođenom 15. ožujka 1897. u blizini Štipa. Nakon balkanskog rata 1912.-1913., njegovo selo je srpska vojska spalila, pa s ocem odlazi blizu Pestera, a zatim se nastanjuje u gradiću Bansko blizu Razloga. 1920. sklapa prvi brak u Kamenici s Donkom Vasila Nejkovom, s kojom ima kćer Latinku. Nakon razvoda, krivicom žene, ženi se s Trajanom Budinovom s kojom je živio do 1932. u Sofiji. Te godine je napušta, i više se nikada nije pojavio.

Kad se je 1922. pridružio Makedonskoj nacionalističkoj organizaciji upisan je pod imenom Vlado Černozemski. 1928. godine u Sofiji ubija komunističkog zastupnika Dimu Hadži Dimova. Osuđen je na smrt pod imenom Vladimir Dimitrov, rođen u selu Petric u blizini Štipa. Dobro mu dolazi opća amnestija prema Zakonu od 5. siječnja 1932. godne. Za jedno drugo ubojstva, 1931. godine sud u Sofiji osuđuje ga na doživotni zatvor pod imenom Vladimir Černozemski, ali koristi amnestiju prema istom zakonu. Makedonska unutarnja revolucionarna organizacija proizašla je iz borbe protiv turskih okupatora te se pretvorila u borbu za neovisnost Makedonije. Godine 1893. utemeljilo ju je nekoliko utemeljitelja među kojima su bili učitelji Damjan Gronev, Pere Točev i Goce Delčev. Nakon borbe protiv turske okupacije okrenula se je protiv grčke i protiv jugoslavenske države u kojoj dominira Srbija. Potom je njome rukovodio Ivan nazvan Vanča Mihajlov, izabran 1924. godine. On je snage ove snažne tajne organizacije usredotočio na glavnog neprijatelja makedonske neovisnosti, srpsku dinastiju. Upravo 1931. veliki reporter Albert Londres otišao je u Makedoniju istražiti ovaj tajanstveni nacionalistički pokret (vidi članak Jeana Christophea Nothiasa u “Drugom dnevniku” (‘Autre journal) br.5/1991., str. 144. i nastavak). Prema nekim autorima, organizacija je 1923. godine imala 9.000 članova i izvela oko 460 upada u Jugoslaviji sa 260 žrtava između 1919. i 1934. godine (o tome je pisao: I. Banac, “National Question in Yugoslavia” (Nacionalno pitanje u Jugoslaviji), Cornell University, USA, 1972., str. 37. do 45., a isto tako C. Eylan, “La vie et la mort d’Alexandre I roi de Yougoslavie” (Život i smrt jugoslavenskog kralja Aleksandra I.) u izdanju Bernarda Grasseta, Paris, 1935., str. 69.).

Sudjelovanje VMRO u zavjeri protiv kralja Aleksandra I. i činjenica da je atentator Makedonac mogu se objasniti strašnim teškoćama kojima je izložen makedonski narod nakon pripajanja Srbiji 1913. godine. Represija protiv nesrba (Hrvata, bosanskih, crnogorskih i osobito makedonskih Muslimana) nastavlja se poslije 1918., a osobito u vrijeme vladavine Aleksandra I. On i njegova dinastija preuzeli su prijestolje od urotnika koji su 1903. ubili kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu u Beogradu. Nakon toga, i od dana kad je Aleksandar I uveo osobnu diktaturu 6. siječnja 1929., kralj se je osobno izložio napadima eventualnih “osvetnika” potlačenih naroda, osim drugih opasnosti koje su neprestano lebdjele općenito nad svim balkanskim suverenima, a posebice nad srpskim već duže od jednog stoljeća.

Na progone Makedonaca ukazivale su ličnosti kao što je profesor Miletić, sa Sveučilišta u Sofiji, i sam hrvatskog podrijetla, u raznim publikacijama Makedonskog znanstvenog instituta u Sofiji. Ohridski nadbiskup Boris i skopski nadbiskup Neofit javno su osuđivali zlodjela srpske organizacije pod nazivom Narodna Obrana, koju je preuzela Crna ruka koja je stajala iza atentata u Sarajevu 1914. a nju je zamijenila Bijela ruka koja je “davala” ubojice čiji zločini i zlodjela su bili mnogobrojni u to vrijeme. Henri Pozzi u svojoj knjizi “La guerre revient” (Rat se vraća) (izdanje Paul Berger, Pariz, 1933.) i Z. G. Pavlović u svojoj knjizi “Bitka na Jadru”, izdanje Makarija, Beograd, 1924. ), kao i novine kao Republika od 26. studenog 1920. i od 16. ožujka 1922, Radničke novine od 17. studenoga 1919., Politika od 5.studenoga 1920., Balkan od 2. rujna 1921. i od 27. rujna 1923., Radnik od 10. srpnja 1924., Pravda od 27. srpnja 1924., opisvale su stanje u Makedoniji, policijsko zlostavljanje, paravojne snage, i misije srpskih “odreda smrti” u zemlji. U to vrijeme postojala su i brojna druga svjedočenja o stupnju očaja Makedonaca, poput onih Konstantina Staniševa, predsjednika Makedonskog nacionalnog vijeća, o činjenicama policijskog sadizma koji se je dogodio u Kalčaniku, Sušici i Dobrevu. Isto nasilje dogodilo se je i u Crnoj Gori (vidi knjigu P. Chotcha “L’alliée martyre.Le Montenegro” (Saveznik mučenik.Crna Gora), La Diplomatie publique 1920. (Javna diplomacija 1920, str. 10., o tvrdnjama dr. Burnhama, šefa kanadske misije za pomoć, str. 11.). Dovoljno je spomenuti što se je događalo u Hrvatskoj, između ostalih krvavih epizoda : ubojstvo profesora Šufflaya u Zagrebu 18. veljače 1931. i atentat usred Skupštine u Beogradu 20. lipnja 1928. na pet hrvatskih zastupnika, u kojem su dvojica ubijena na licu mjesta, dok su druga dvojica preživjela, a hrvatski čelnik skupštinske oporbe Stjepan Radić nešto kasnije podlegao je povredama.

Pravo unutarnje stanje u Jugoslaviji uvelike se je zataškavalo u Francuskoj u vrijeme atentata unatoč nekim upozorenjima (o tome : knjiga Svetozara Pribičevića” La Dictature du roi Alexandre” (Diktatura kralja Aleksandra), izdanje Pierre Bossuet, Pariz, 1933.; isto tako, Ernest Pezet i Henri Simondet “La Yougoslavie en péril?” (Jugoslavija u opasnosti?), izdanje Bloud et Gay, Pariz,1933.). Zato je kasnije bilo moguće manipulirati sa smrću jugoslavenskog kralja Aleksandra, a posebice s netočnom tvrdnjom da je isti ubojica ubio Louisa Barthoua. Dan nakon napada, u listu L’Illustration od 8. prosinca 1934 (broj 4788, stranica 506.), Ludovic Naudeau pišući o “Jugoslaviji kakva jest” s razlogom je rekao da “devedeset devet posto Francuza nema osnovno znanje o tome što se tamo događa i uzaludno pokušavaju rasuđivati”. Jasno da službena Francuska nije razumjela stvarnu situaciju u Makedoniji podijeljenoj na tri dijela, ni u Hrvatskoj gdje nije bilo sloboda i koja je bila potlačena. Ludovic Naudeau zato objašnjava da je “vođen Hrvatima taj Makedonac u Marseilleu žrtvovao svoj život “(L’Illustration od 24. studenoga 1934, br. 4786, str. 413.). Jer, suprotno onome što će se kasnije pisati, već 1934. godine znalo se je da “revolver u Marseilleu nije držao Hrvat, nego Makedonac”(ibidem).

Jedan od šefova srpske policije iz onog vremena napisao je da su se krajem kolovoza 1934, prilikom jednog sastanka u Rimu, u hotelu Continental, “Pavelić i Mihajlov dogovorili o osnivanju nekoliko terorističkih skupina pripremajući atentat… Mihajlov je predložio da prvom skupinom rukovodi njegov vozač Vlada Georgiev Kerin” (Vladeta Miličević, “Ubojstvo kralja Aleksandra I u Marseilleu”, Hohwacht, Bad Godesberg, 1959., str. 55). Dvije organizacije radile su zajedno a to se može objasniti, s jedne strane, činjenicom da je Pavelić kao odvjetnik branio nekoliko članova VMROa pred jugoslavenskim sudovima, a s druge strane zato što je jedan pakt obvezivao dva nacionalistička pokreta (Jean Kapel “Les Oustachis vengeurs du peuple croate” (Ustaše osvetnici hrvatskog naroda), Histoire Magazine, br 15, travanj-svibanj 1981,str. 37). Dvije revolucionarne organizacije, jedna hrvatska (“ustaša”, što znači “pobunjenik”), a druga makedonska zajedno su odredile svoje ciljeve.

Pakt ustaše – VMRO doista je potpisan u Sofiji 20. travnja 1929, a potpisali su ga dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec s hrvatske strane, a u ime Makedonskog nacionalnog odbora predsjednik dr. Staničev, potpredsjednici Kiselinčev i N.Jakimov, tajnici I.Vasilev, V. Dumev, N. Grabovski, i članovi M. Dimitrov, I.Hadžov, B. Antonov, S. Nanev, G. Kondov i Topukov. Evo cijelog teksta prema originalnom, rukom pisanom, dokumentu na hrvatskom i makedonskom: “Tijekom bratskog posjeta Doktora Ante Pavelića i predstavnika grada Zagreba Gustava Perčeca Nacionalnom odboru organizacija makedonskih iseljenika u Bugarskoj, s obje strane je utvrđeno da se zbog nemogućeg režima kojem su podvrgnute Hrvatska i Makedonija, mora koordinirati njihovo pravno djelovanje u osvajanju nacionalnih i ljudskih prava, političke slobode i neovisnosti Hrvatske i Makedonije. Prema tome, obje strane izjavljuju da će ubuduće ujediniti svoje napore bi se postigao ovaj ideal dva bratska naroda”.

Nitko izvana, osim ovih dviju strana nije predsjedavao ovim savezom, jer u to vrijeme ni ustašama ni VMROu nije trebalo ničije pokroviteljstvo da bi se definirali ciljevi njihove zajedničke borbe, potpuno različiti od “njemačkih ili talijanskih” inspiracija koje će im se kasnije pripisivati kako bi se iskrivila njihova borba i omalovažili nacionalni razlozi. Za uzvrat jugoslavenski kralj se je 1933. počeo pretjerano približavati Njemačkoj, čiji antikomunizam mu se je sviđao, a i da bi osujetio talijanske teritorijalne težnje (o tome : prethodno spomenuta knjiga C. Eylana, str. 116. do 129. i B. Krizmana “Vanjska politika jugoslavenske države 1918.-1941.” Zagreb, 1975., str. 58., 60., 67., 79., 80.; također, Francuski Diplomatski dokumenti, 1932.-1939., svezak VII, str. 628., 650.-651.).

Dakle, činjenice govore same za sebe: kralja je ubio Makedonac, član makedonskog VMROa, a ne član hrvatske ustaške organizacije. Trojica Hrvata, pripadnika ustaške organizacije, koje će francuska policija potom uhititi, nisu bila u Marseilleu 9. listopada 1934. Mijo Kralj, koji je trebao “pokriti” Kelemenov bijeg, napustio je Canebiere čak prije pucnjave, i vratio se u Aix-en-Provence da bi preko Avignona došao u Fontainebleau. Tu je napokon uhićen 10. listopada 1934, uspijeva pobjeći policiji i uhićen je 15. listopada u Melunu. Što se tiče Zvonimira Pospišila i Ivana Raića, koji su navodno trebali pripremiti atentat u Versaillesu u slučaju da atentat u Marseillesu ne uspije, oni su bili vrlo daleko od Marseillea u vrijeme atentata, te su napokon uhićeni u Thonon-les-Bains u noći 10.-11. listopada 1934, kad su vlakom htjeli prijeći u Švicarsku. Ova trojica Hrvata osuđena su u Aix-en-Provenceu u vrlo upitnim okolnostima. Njihov branitelj Georges Desbon, odvjetnik na Prizivnom sudu u Parizu, bio je žrtva zavjere, izbačen je iz Odvjetničke komore i silom protjeran sa suda 19. studenog 1935., zbog izjava koje su mi bile lažno pripisane. Godinu dana kasnije službeno je vraćen u odvjetničko zvanje pod uvjetima koji su retroaktivno samo mogli potvrditi politički karakter namještenog sudskog progona. Taj zaplet ipak je spasio trojicu optuženika od smrtne kazne koju je tražio Beograd. Konačno, Mijo Kralj rođen 17. rujna 1908. u Koprivnici umrijet će 1941. u zatvoru u Fontevraultu, nakon teške bolesti. Zvonimir Pospišil rođen 9. lipnja 1904. u Vukovinama (kotar Velika Gorica) umrijet će 1940. u zatvoru u Caenu nakon operacije. Konačno Ivan Raić, rođen 5. siječnja 1903. u Kolendici (kotar Ludbreg) jedini je oslobođen 12. prosinca 1941., vratit će se u svoju zemlju i umrijeti 1944. godine za vrijeme rata.

U vezi sudjelovanja Makedonske revolucionarne organizacije u atentatu u Marseilleu nije nevažno napomenuti, da je George Desbons izabran za branitelja trojice zatočenih pripadnika hrvatske ustaške organizacije nakon konzultacije s makedonskim nacionalističkim čelnicima, u dogovoru s njima, i na temelju Pakta potpisanog 1929. u Sofiji. Profesor Miletić, predsjednik Bugarske akademije sugerirao je imena mogućih branitelja, među kojima je bio i Georges Desbons, i sam član makedonske Akademije, povezan s makedonskim zajednicama i autor povijesnih i književnih djela o Bugarskoj. On je prihvatio braniti trojicu hrvatskih nacionalista jer je vrlo dobro poznavao unutarnju situaciju u Jugoslaviji u to vrijeme, i jer je znao da Louis Barthou nije umro zbog ozljede koju mu je pucanjem iz vatrenog oružja nanio Kelemen.

Naime, protivno stalno ponavljanoj, i jasno usmjerenoj tvrdnji, da je Louis Barthou navodno podlegao zbog ranjavanja iz oružja koje je koristio Kelemen, Kelemen nije ubojica francuskog ministra vanjskih poslova. To je od samog početka bilo jasno ustanovljeno tijekom policijske istrage, ali iz “visokih političkih” razloga učinjeno je sve da bi se nametnula lažna ideja da je Louisa Barthoua ubio hrvatski ustaša. Istina se je namjerno prikrivala i iskrivljavala sve dok prijevara nije dobila snagu “povijesne činjenice”. Trebalo je čekati na neka otkrića do kojih je došlo četrdeset godina kasnije, kad su neki povjesničari otkrili stvarnu istinu, a “službena istina” još nije definitivno ustanovljena u napisima svih onih koji su iz bilo kojeg razloga podsjećali na atentat u Marseilleu.

Nepobitan dokaz da Makedonac Kelemen (a još manje tri Hrvata) nije bio ubojica Louisa Barthoua je izvješće stručnjaka-vještaka od 9. listopada 1935. koje je sastavio dr. G. Béroud ravnatelj Policijskog stručnog laboratorija u Marseilleu i P.Gatimel stručnjak za oružje. Evo što kažu autori ovog izvješća : “Metak pronađen u kraljevom automobilu na lijevoj strani gdje je sjedio ministar Barthou, je blindirani bakreni projektil s 8 mm čahurom, model 1892. Ovaj metak istog je kalibra kao i meci koje su ispalili policajci. Metak nije ispaljen ni iz jednog od pištolja u posjedu Kelemena. I stručnjaci zaključuju: “Blindirani bakreni metak pronađen u kraljevom automobilu odgovara mecima kojima su pucali policajci”.

Metak koji je pogodio Louisa Barthoua prošao mu je kroz ruku, rastrgao arteriju i slomio kost. Taj je metak pronađen u kraljevom automobilu, marke Delage, s otvorenim krovom u kojem je bio kralj i ministar, između karoserije i naslona na koji je bio naslonjen Louis Barthou. Pružena mu je prva pomoć u bolnici (točno Hotel Dieu), a pogođen je metkom koji je ispalio policajac, a ne metkom iz Kelemenovog pištolja “Mauser”. Pripadnici službe sigurnosti doista su pucali na sve strane, uključujući i na atentatora koji je već ležao na tlu. Jugoslavenski policajci koji su slijedili povorku i sami su pucali u Kelemena čim su se čuli prvi pucnjevi, što je također navelo francuske policajce da pucaju u njihovom smjeru, jer su mislili da su oni pomagači, ne znajući tko su. To objašnjava vatru s obje strane policajaca koji su ranili više osoba uključujući Louisa Barthoua, a druge žrtve bile su gospođa Dumazert i njezin sin, kao i gospođe Dupre i Armellin, dok su gospođe Durbec i Faris, također pogođene, umrle.

Od 10 metaka koliko ih je bilo u šaržeru Mausera kojeg je koristio Kelemen, 5 je pogodilo kralja, 4 su ranila generala Georgesa koji je pokušao intervenirati, a posljednji je pogodio policajca Galyja koji je pokušavao svladati Kelemena. Iz drugog oružja pronađenog kod Kelemena – Walter 7,65 – nije bio ispaljen niti jedan metak. Onaj tko je ranio Louisa Barthoua, što je za njega bilo kobno, mogao je biti identificiran. Uspaničeni i nespretni policajac koji je to učinio, u najgorem bi slučaju bio kažnjen za ozljeđivanje iz nehata. Namjerno iskrivljena službena tvrdnja bila je da je Barthoua ranio Kelemen, koji je kasnije netočno predstavljen kao Hrvat i ustaša.

Povjesničar Jacques de Launay pronašao je u arhivi glavni dokaz-izvješće o vještačenju od 9. listopada 1935 “zaboravljeno” 40 godina koje službeno negira tvrdnju da su kralj Aleksandar I i ministar Louis Barthou bili ubijeni iz istog oružja i da ih je ubio isti ubojica. Ovo kasno “otkriće” nalazi se u njegovoj knjizi o “Velikim nesuglasicama suvremene povijesti 1914.-1945.”, Edito-service, Geneva, 1974., str. 332. Jedan drugi povjesničar, član Francuske akademije, Alain Decaux, sa svoje je strane potvrdio tvrdnje iz ovog izvješća, navodeći da “je policija … počela pucati u … na sve strane, bez ikakvog reda i potpuno nekontrolirano …pa je u pucnjavi nasumce u gomilu ranjeno više osoba”. Kad je riječ o Louisu Barthouu, čija “nadlaktična arterija je bila presječena tik iznad lakta, na licu mjesta su mu podvezali arteriju, ali na ručnom zglobu kod šake !” I zaključuje po tom pitanju: “Službena tvrdnja će biti da je kralja Aleksandra i Barthoua ubio isti ubojica. To nije istina !” (prema njegovom članku o “Ubojstvu Aleksandra I., jugoslavenskog kralja”, Historia, br°432, studeni 1982., str.159. i 160.).Prije njega još je jedan autor, Francois Broche, napisao da je izvješće koje je sastavio Pierre Mondanel, glavni policijski inspektor za kaznena djela i potpredsjednik Interpola, proturječno tvrdnji da je ministar Barthou navodno bio meta atentata i da ga je ubio isti počinitelj (njegova knjiga o “Aleksandru I i Louisu Barthouu “zbirka Velikih političkih zločina, Balland, 1977., str. 167. i 168.).

Jedno drugo bitno svjedočenje zaslužuje da bude navedeno, jer potvrđuje paniku koja je zavladala u redovima snaga reda, i nespretnost policije, a to je svjedočenje Vladete Miličevića koji je bio zadužen provesti istragu za jugoslavensku vladu. Ova ključna ličnost, negirajući ono što je o tome napisao “iz uslužnosti” u svom (gore spomenutom) djelu objavljenom 1959. dok je živio u Francuskoj, gdje je odlikovan kao vitez reda Legije časti, rekao je nakon povratka u Jugoslaviju: “policajac koji je pucao na atentatora bio je loš strijelac. Pogodio je ministra Barthoua ! (prenio Ivan Mužić u svom djelu “Masonstvo u Hrvata” – Split, 1984., str 307.). U ovoj istoj izjavi pobijao je istragu koju su vodile ondašnje francuske vlasti sljedećim riječima : “bila je to jedna od istraga koja je trebala zataškati, a ne otkriti, sakriti odgovornost francuske vlade i njezine policije. Vjerovali ili ne, ja do sada nisam nigdje mogao reći istinu, jer je oni ne bi objavili” (ibidem, str. 306.).

Unatoč svim prikupljenim dokazima i ne uzimajući u obzir činjenice, francuska vlada optužila je hrvatske ustaše za ubojstvo Louisa Barthoua, na zahtjev Beograda kojemu je trebala ta optužba. Službena istina se, dakle, sastojala u tome da se lažno tvrdi da je Louis Barthou ubijen iz istog oružja i da ga je ubila ista osoba kao i samog kralja. To je tisku omogućilo da se razulari protiv zatvorenih osoba, što je bio uvod u suđenje koje je trebalo uslijediti i buduću očekivanu smrtnu kaznu. Na pravnom i sudskom planu teško su bili optuženi za djela koja je počinio netko tko je to platio životom, i za djela koja su njima pripisana, a da uopće nisu bili na licu mjestu niti izravni počinitelji navodnog zločina, čak i ako su sudjelovali u zavjeri protiv kralja.

Diplomatski propisi zahtijevali su da se ističe prijateljstvo između Francuske i Jugoslavije, ojačano istom tugom, i da se tijekom suđenja koje je održano u Aix-en-Provence sakrije sudjelovanje Italije. Tvrdnja da je Louisa Barthoua ubio Kelemen je namjerna laž, kao što je lažna tvrdnja da je kralja ubio Hrvat, član ustaške organizacije. No, Beograd je želio da činjenice budu tako predstavljenje, zbog unutarnje politike, da se izravno ozloglase urotnici i njihove organizacije i da se u budućnosti u očima javnosti i šire s obzirom na povijest isključi njihova nacionalna pobuda.

U to vrijeme francuska vlada nije mogla odbiti zahtjeve Beograda jer su jugoslovenske vlasti mogle dovesti u pitanje policijski nemar zbog kojeg je atentat uspio. U svojoj prethodno spomenutoj knjizi Francois Broche s punim pravom piše (str. 168.): “Stoga se razumije zašto se je ova opasna državna tajna strogo čuvala. Predsjednika Barthoua ubili su uspaničeni francuski policajci koji su pucali na sve strane, istodobno na Delage i na gomilu … bila je to previše apsurdna istina, previše skandalozna, da bi za nju saznala francuska i međunarodna javnost. Ali danas, gotovo osamdeset godina kasnije, i kad je jednostavna povijesna istina poznata, može li se i dalje javnost dovoditi u zabludu, manipulirati stvarnim činjenicama, i pustiti da službene laži izopačeno djeluju? Povijest Francuske i vaše čuvene ustanove zaslužuju više od održavanja službenih laži. Ako je normalno i legitimno oživjeti prošlost, bilo bi dobro da se to učini u punom svjetlu, i da se isprave neke tvrdnje čija je snaga samo u tome što su se ponavljale, ali su daleko od jednostavne povijesne istine.

Ostajući vam na raspolaganju za daljnje informacije i korisna razjašnjenja koja biste možda željeli dobiti, nadamo se da ćete gornja zapažanja i primjedbe uzeti u obzir, posebno prilikom sljedećeg izdanja vaše knjige.

Primite, gospođo stalna tajnice, izraze našeg osobitog poštovanja.

(Pismo su potpisali dr. Marc Gjidara, profesor emeritus Sveučilišta Paris-2, Nada Majer, prevoditeljica i nositeljica francuskog odličja „Vitez reda za zasluge“, te prvi veleposlanik Francuske u Republici Hrvatskoj Georges-Marie Chenu)

http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/

Facebook komentari ()


 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi